Autor Tema: DINKO ŠIMUNOVIĆ ALKAR  (Pročitano 1812 puta)

ARTundDitu

  • Global Moderator
  • Newbie
  • *****
DINKO ŠIMUNOVIĆ ALKAR
« poslato: Mart 18, 2013, 11:30:34 posle podne »
Mjesto radnje:
Selo Begluci, Senjska krajina

Vrijeme radnje:
Krajem 19. stoljeća

Tema:
Sukob oca i sina oko iste djevojke u doba alkara.

Glavni likovi:
Salko, Rašica, Marta

Kratki sadržaj:
Pripovijetka govori o sukobu oca i sina oko djevojke Marte.
Marta je voljela i jednog i drugog, no prevladao je Rašičin junački stas i
njegovo lice s krasnim mrkim brkom. Salko je poludio nakon saznanja da
ga Marta ne želi. Otišao je iz Cetinske krajine i pojavio se sljedeće godine
na alci, gdje je pogodio alku u sridu. Po cijelom svijetu je pričao da će
oženiti Martu kada mu otac umre i kada pobjedi na alci.

Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873. godine. Predavao je po
selima Dalmatinske zagore. Pisao je pripovijesti, romane, feljtone.
Tvorac je moderne, simbolističke seoske novele u hrvatskoj noveli.
Najpoznatija djela su mu: Mrkodol, Alkar, Tuđinac, Porodica Vinčić,
Sa Krke i sa Cetine. Umro je u Zagrebu 1933. godine.

Mjesto radnje:
Radnja se zbiva u Sinjskom polju, točno u selu Begluk, u vrijeme kada
su Cetinjani istjerali Turke iz svog kraja.

Likovi:
  -  Glavni: Marta, Rašica, Salko
  -  Sporedni: Stana, Juriša, Gare, Vukelja, Ilija, Iva, mještani sela

Kratki sadržaj:
Marta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa
Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao
lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga
htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa.
U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu, i očekivala je da će Rašica i
Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i
samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razumjela je njezina majka Stana,
koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili
da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da
se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je okončati tu tjeskobu koja
ju je mučila i tugu koja joj je srce davila, pa je odlučno postupila i nije
požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona
voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na
Salkove osjećaje, ali i patnju koju je i ona proživljavala.
Prenaglo je reagirala otjeravši Salka iz kuće, no vjerojatno je shvatila
da i ona ima pravo na sretan život do kojeg je teško doći. Mnogi pate,
a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu
potaknuli su ga na daljnju borbu.








Analiza Marte:
Marta je mlada i lijepa djevojka, najljepša u tom kraju.
Iako siromašna, svidjela se mnogim mladićima. Osjećajna je i nije nikoga
htjela povrijediti, no zbog svoje ljubavi i nesigurnosti bila je jako nesretna.
Odjednom se u njoj bude osjećaji odlučnosti i ona odabire svoj životni put.

Citat:
„Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom a lice
 tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skrlet.
 Velike tamne oči...“




ARTundDitu

  • Global Moderator
  • Newbie
  • *****
Odg: DINKO ŠIMUNOVIĆ ALKAR
« Odgovor #1 poslato: Mart 18, 2013, 11:31:48 posle podne »
Mjesto radnje:
Cetinska krajina

Vrijeme radnje:
XIX. st.

Tema:
Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i
junaštvu.

Ideja:
Snaga, junaštvo i tradicija pobjeđuju.

Sadržaj:
Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka,
a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado
gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz
u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku
protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima.
Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu
djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu.
Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice,
pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da
ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja
mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio
kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u
brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam
sa sinom Salkom.




Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago,
jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko,
kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna,
a k tome majku su joj smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati
Salka jer je zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom,
a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se
dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz
djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena.
Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom.
Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije
mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.

Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa.
Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani
živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio.
Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti «Momak».
Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja
koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se
dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako
je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi
su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim
djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka
nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio
između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila
poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se
nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu.
Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap.
Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu
se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako
izlazi iz njene kuće.

Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao
priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o
njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek
bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj
djeci. Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba
sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po
starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala
izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim
iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv,
no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da
izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i
izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva,
a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu,
priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer
mu je trebao novac da plati dug u krčmi. Nisu mu odmah povjerovali,
no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin
viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše.
Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila
da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i
u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa
Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda
proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju.
Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko
nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga
što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i
ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla
do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi,
a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se maknuli i pustili je do
majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da
Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala.
Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se
i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se
nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta
buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj
odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao
ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga
prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!“, no on se nije obazirao.
Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti
svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.

ARTundDitu

  • Global Moderator
  • Newbie
  • *****
Odg: DINKO ŠIMUNOVIĆ ALKAR
« Odgovor #2 poslato: Mart 18, 2013, 11:33:46 posle podne »
Kratki sadržaj:
Ova pripovijetka opisuje troje ljudi iz Cetinske krajine čiji su se životi
počeli isprepletati.

Rašica Crnošija bio je momak mrka pogleda i krupna stasa.
U mladosti svojoj zaljubio se u Stanu, najljepšu djevojku u cijelom selu.
Namjeravao ju je oženiti, ali Stana se nije htjela udati za njega nakon što
je dobila crne boginje koje su je unakazile. Rašica ju je i takvu želio za
ženu, ali ona nije htjela nikako, tako da ju je Rašica na kraju pustio.
Umjesto nje oženio je bogatu Lucu koju nije volio, a Stana je pošla za
siromaška Iliju. Nijedno od njih dvoje nije bilo sretno. Rašici je njegova
Luce rodila sina Salka. Uskoro nakon toga Rašica se dao u hajduke i tako
postao strašilo turcima. U kući je počeo boraviti tek kad mu je žena umrla.

Salko je zavolio Martu, kći Staninu, i htio je oženiti. Ali i Rašica je volio
istu tu Martu, iako je bila 30 godina mlađa od njega. Podsjećala ga je na
njenu majku Stanu, i vjerojatno je to bio izvor njegove zaljubljenosti.

Svake godine se tradicionalno u Sinju održavala alka, ali ova alka je
bila posebna zato što na njoj prvi put u životu nastupa Rašica Crnošija.
Mislio je alku trčati i njegov sin Salko, ali Rašica mu to nije dopustio,
nego ga je stavio na mjesto svog alkarskog momka. Ali Salko je bio
zadovoljan, jer mu je otac dopustio da oženi Martu. Rašica je osovojio
tu alku, i to sa 15 punata. Svi su bili sretni osim Salka koji je primijetio
ozareno lice njegove Marte dok je gledala njegovog oca.
Tu istu večer Marta je Rašici rekla da nikad neće poći za Salka.
Od tog dana Rašica je po cijele dane bio u lovu, vidno izbjegavajući Salka.
A Salko je uporno dolazio do Marte, ali Marta ga je vješto izbjegavala.
To izbjegavanje mu je već dosadilo, pa je jednom otišao do Marte s
namjerom da je zaprosi. Marta ga je odbila i potjerala iz kuće,
dok je Stana počela nesvjesno govoriti kako ga Marta neće zato što voli
Rašicu. Salko je poludio i počeo razbijati i bacati sve što bi mu došlo pod
ruku. Nakon toga je nestao, nitko u selu nije znao gdje se nalazi.

Već je iduća alka bila na pomolu. Seljani su već polako i zaboravljali
Salka, svi su razmišljali o alci. Svi, osim Rašice. Rašica te godine neće
trčati alku jer još uvijek traži svog sina Salka. Nedolazak Rašice na alku
razočarao je mnoge posjetioce, a svijeta je na toj alci bilo više nego ikad.
Ali bilo je drugih iznenađenja na alci. Odjednom se pojavio neki konjanik
na jadnom, mršavom konju, okićen svakojakim stvarima pokupljenim sa
smetlišta. U ruci je umjesto koplja imao ostan kojim se ojakaju volovi.
Taj alkar čudnog izgleda namjeravao je baciti alku u zrak i opet je
dočekati na “koplje”, a kad mu to nije uspjelo samo je nastavio dalje
jahati. Nakon cijele te predstve neko je u tom čudnom alkaru prepoznao
Salka, i počele su kružiti svakakve priče o njemu, njegovom ocu i Marti.
A Salko je nastavio lutati, i kad bi god vidio nekog govorio je da će oženiti
maćehu kad mu umre otac i kad osvoji alku.

Analiza likova:
Rašica

Citati:
”Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se
 kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad
 nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve
 ono što želi.“

“Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi,
 odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo
 turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme
 o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.”

“Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo
 da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao.
 Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk
 već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije
 imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe,
 a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka.
 I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme,
 a seljani govorahu:
 Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega,
 pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.“

“Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi
 ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod
 Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu.
 I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što
 nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao
 da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on,
 a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se
 klonili njega.”

“Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu
 je u srcu. Pa ni on sam krop cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o
 Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita:
 Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te
 ljubim ako i mučim?”



Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio
je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s “dotaricom” Lucom,
tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla
nedugo zatim.

Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i
nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina
Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetio
je Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani,
ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim
danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko.

Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život.
Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem,
donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od
njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama,
okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti.
U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja.
Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.

Marta
Bila je pametna djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom,
djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka
u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i
Salka.

Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne
poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju.
Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio.
Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se
trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim
riječima:

“Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam
 zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj
 koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio,
 da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu?
 Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se
 dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od
 vas… A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu.
 Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno
 i morala bih opet varati i lagati svaki dan… A ja varati i lagati ne znam.”

Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav
prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je
više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila
o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno
slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje.