Autor Tema: ~*Samo jednom se ljubi...*~  (Pročitano 2608 puta)

Baskervil

  • Global Moderator
  • Newbie
  • *****
~*Samo jednom se ljubi...*~
« poslato: Jun 23, 2013, 07:29:06 posle podne »
~*Samo jednom se ljubi...*~

... sve je ostalo varka...
Jedan evergreen mi je ovih dana dao na razmišljanje. Pa pesma kaže ukratko - možemo samo jednom voleti i to ce biti ono pravo. Sve ostalo je samo privid. Sve ostalo je... šta?! Romanticno, slažem se.
Ali koliko ima istine u tome?
„I onda je došao on, spustio poljubac na njene usne. Otvorila je oci i zagledala se u njega. I živjeli su sretno do kraja života“
Snežana, Pepeljuga,Uspavana lepotica... Kao devojcica voljela sam ih citati. I shvatila sam da sve te bajke uviek nekako isto završavaju. Sve imaju princa i princezu. On je uvijek njen heroj hrabrog srca koji se bori sa svim neprilikama ovog svijeta da spasi svoju voljenu. I uspeva uviek!
I naravno, uviek žive srecno do kraja života.
A šta je sa stvarnošcu?
Kad se zaljubimo, onda otprilike svi isto doživljavamo. Tu osobu promatramo kroz ružicaste naocare i on/ona nam je najsavršenije bice na planetu. I dok zaneseno promatramo te oci, vjerujemo kako cemo ostariti s tom osobom. Kako je baš ta osoba ona jedna jedina prava za nas. I niti jedna druga.
A tome i težimo... Svijesno ili podsvijesno tražimo onu osobu, onu jednu jedinu osobu koja ce biti idealna za nas i za koju cemo mi biti savršeni. Onaj komadic slagalice koji nedostaje da slika bude potpuna. Tu osobu s kojom cemo zajedno krociti kroz život, kroz dobro i loše. Osobu koja ce nam biti ljubavnik, partner i pre svega prijatelj... S kojom cemo se smejati i plakati.
Za koju cemo željeti da bude zadnje što vidimo uvece i prvo što ugledamo ujutro.
Osobu koju cemo voljeti. Osobu koja ce voljeti nas.
Baš ovakve kakvi jesmo, sa svim manama i vrlinama.
I opet se vracam na stih... „Samo jednom se ljubi...“
Ma zar je moguce?! Da u životu možemo voljeti SAMO i ISKLJUCIVO jednu osobu? A da zaista sve ostalo bude varka? Mislim da cijela teza ostaje na tom romanticnom pojmu.
I tu joj je kraj.
Ne, nemojte me krivo shvatiti.
Ja vjerujem u ljubav. U pravu ljubav izmedu muškarca i žene. U odnos koji može trajati „do kraja“. Ali ne vjerujem u cinjenicu da nam je samo jednom dano da iskreno volimo. Poput jednokratnog kupona kojeg kasnije ne možemo iskoristiti. Ne, ne vjerujem, jer znam da je to cista glupost.
Na svom životnom putu susrecemo puno osoba koje nam postaju suputnici. Kao kad se vozimo vozom, neki udu u njega i voze se deo puta s nama. Zatim sidu i nastave svojim putem. Neki dodu prije, neki kasnije. I trajanje našeg zajednickog putovanja nam bude nepoznato. Za neke poželimo da sidu na iducoj stanici. Za druge da ostanu pored nas sve do kraja vožnje.
I dogodi se... dogodi se da naide osoba koja nam izvrne svijet naopako. I mi pocnemo ploviti od pocetne zaljubljenosti prema necem dubljem. I dogodi se... da poželimo tu osobu zadržati pored sebe zauvijek i nikada ju ne ispustiti iz ruku. I volimo. Kako samo volimo...
Volimo tom snagom da bi bez razmišljanja ucinili bilo što na ovome svijetu samo da tu osobu usrecimo.Volimo svom snagom koliko jednom maleno ljudsko srce može voljeti. Volimo, ne zato da „primimo“,vec zato jer imamo toliko toga za pružiti.. I pružamo to sve širom rastvorenih ruku. Ali onda nas cinjenica pogodi.
Trajanje zajednicke vožnje tim vozom života je završila i naše najvoljenije silazi ostavljajuci nas same u kupeu. I nas se ne pita želimo li to ili ne. Boli li ili ne. Nas se tu ništa ne pita. Sudbina je odredila i rastanak je neminovan. A razlozi nam budu cesto nejasni, neprihvatljivi i previše bolni. I jedino cega smo svijesni je osjecaj kako nam duša umire sa svakim korakom koji tu osobu odnosi sve dalje. I ne pomažu niti suze, ni tuga, ni jecaji... Sudbina ide svojim tokom, odnosi nam voljeno, a mi ju samo nijemo i nemocno promatramo boreci se za dah.
Znaci li to da cemo zauvijek ostati sami u tom kupeu, sve do kraja naše vožnje?
Koliko god bili u tom trenutku vjerovali u to, odgovor je ne!
Iako romanticno zvuci , ne ljubi se samo jednom!
Samo jednom se ljubi - tu osobu i na taj nacin!
Jer hteli to ili ne, život nam šalje svoje zadatke i lekcije. Šalje nam i nove ljude u tu vožnju. I možda, možda cemo ljubiti i neke od njih. I opet iskreno i u potpunosti. Cijelim srcem i dušom.
Voljeti tu osobu kakva kakva je- jedinstvena i unikatna. I voleti je na samo takav nacin. Sasvim drugaciji, posve u skladu s tom osobom.
Ne mislim na manje, ni više, - vec drugacije.
I hoce li to znaciti da smo osobu pre te voljeli lažno? Umetno, površno ili polovicno? Nikako!
Voleli smo ju na isto takav jedinstven nacin, kako samo možemo voljeti tu osobu i niti jednu drugu. I ako smo zaista tako voljeli, onda ta osoba i ostaje u našem srcu. U posebnom pretincu koje pripada samo njoj.
A srce... srce je cudna stvarcica...
Nikad nije pretijesno za ljubav. I koliko god da se nade te ljubavi u njemu, uvijek ima mjesta za još. I kao da se ti posebni pretinci za posebne osobe stvaraju sami od sebe, baš kad zatreba. I ne gube vrijednost, niti bilo koji od njih s vremenom postaje manje važan. Ponekad volim sa strahom, ponekad sa setom. Ponekad mi ono što se krije u njima izvuce osmeh na lice, a ponekad mi i suze krenu. Ali to sam ja.
I ja znam da sam ljubila. Da sam voljela iskreno, cisto i snažno, do beskraja i natrag. I da snaga te ljubavi ne postaje ništa manja, niti ce ikada izblijediti. Da moje voljeno, zauvijek ostaje moje voljeno. Bez obzira na sve što sudbina donese. Ali me i podsjecaju da je unutra još toliko toga što imam za pokloniti od srca. Da je ispred mene još puno godina i životnih lekcija. I puno mjesta za posebne ljude koji ce mi uci u život i sjesti pored mene, u moj kupe. I možda, samo možda... netko ostane pored mene sve do kraja vožnje.
Možda mi netko od njih ponovo uzburka leptirice i povuce me duboko ispod površine one obicne zaljubljenosti. Možda zaronimo zajedno i zaplivamo istim strujama.
I znam... ako se to i dogodi...
Opet cu moci reci „Stihovi nisu tacni. Vidi me! Ja ljubim. Opet! Ljubim... na jedinstven i unikatan nacin.Onako kako ja to znam. Iskreno i cisto! I to nije varka.„
I umjesto pocetnih, ponoviti cu Oliverove stihove koji mi više leže: „Vjeruj u ljubav... jer ljubav je sve“.
Ja verujem!