Autor Tema: Jama - Ivan Goran Kovacic  (Pročitano 3925 puta)

Blekendeker

  • Global Moderator
  • Jr. Member
  • *****
Jama - Ivan Goran Kovacic
« poslato: Jun 23, 2013, 07:00:03 posle podne »
Jama - Ivan Goran Kovacic


ANALIZA PJESME

Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Već se iz ovog prvog stiha sluti da će u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.

Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajući prizori se uvećavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjećanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujuće prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli". U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko biće poništi: onesvješćene mokraćom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."


Treći dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo". Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreća/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje reći do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu. Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirući stenje". Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjećanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?........................................Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdj im otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji put...

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.