Autor Tema: Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom  (Pročitano 7568 puta)

Baskervil

  • Global Moderator
  • Newbie
  • *****
Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom
« poslato: Jun 23, 2013, 07:54:38 posle podne »
Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom
Lektira, Delo, osvrt, prepričano.


U starim vremenima stvaranje umjetničkog djela značilo je imati božanski dar i nadahnuće koje u sebi nosi tajnu.

Otuda se u djelima antičkih vremena javlja obraćanj muzama,božanskim bićima koji bi nadahnuli ili pomogli pjesniku da opjeva određene događaje, predmete , misli, osjećanja pa čak i ljudske sudbine.
To stvaranje predstavljalo je zanos podaren od  Boga, a stvaralac je bio biće koje taj dar prima i kao prosvjetljenje " širi"  dalje.Stvoriti znači dati život nečemu, nekom biću,a kroz vjerovanje da je Bog stvorio čovjeka i svijet, stvaralac je ustvari bio "tumač bogova".

"Jer svi pravi pesnici sve te svoje lepe pesme ne pevaju svojom umešnošću nego u stanju zadahnuća i zanosa...Pesnici nam zaista kažu da oni sa medonosnih izvora i iz nekih Muzinih vrtova i dolova usisavaju svoje pesme, te ih nama donose kao pčele, leteći kao i one same. I oni istinu govore. Jer pesnik je naročito biće : on je lagan krilat i svešten i ne može pevati pre nego bude ponesen zanosom, pre nego bude izvan sebe i svog mirnog razuma; ali dokle god ima to dobro ( tj. mirni razum ) , on , kao svaki čovek , ne može pevati ni proricati." 


Tako Andrić u  "Razgovoru s Gojom" govori o tome  da umjetnici stvaraju oblike, kao neka druga priroda koja zadr‘ava pogled za sekundu du‘e nego ostali, a ta sekunda dovoljna je da se uhvati onaj bitan momenat stvari, predmeta, pokreta . I to što izdvoje a što niko drugi ne bi ni primjetio oni učine besmrtnim.
 Stalni pečat koji dodaju tj. pripišu istom, dokaz je da je stvoren put za jedan trajniji i značajniji ‘ivot. Po tom  čudnom sudaru  prirode koja dopušta i umjetnika koji uspijeva krajičkom oka uhvatiti svijet  zaustavljen u jednom momentu, stvara se neobična saradnja između prirode i umjetnika,koji djelo stvaraju vječnim. 
A mo‘e li iko tj. išta da bude besmrtno osim Boga? Samim tim upućuje nas pisac da je demonsko porijeklo umjetnosti dosta uočljivo i u bliskoj povezanosti sa legendom da će Antihrist kad se pojavi na zemlji stvarati sve što i Bog ,samo sa većom vještinom i sa  više savršenstva.
NJegovo cvijeće nikad neće uvenuti, što je opet slično sa onim koji stvaraju put za trajni ‘ivot. Tako da je mo‘da umjetnik preteča Antihrista.


UMJETNIČKO DJELO KAO PROKLETSTVO

On kaže "Umjetnik prestaje biti umjetnik čim postane čovjek i počne osjećati". Nije moguće biti umjetnik i istovremeno imati ljudski život i osjećanja.
    << Ovakva slika umjetnika i njegovih odnosa sa ljudima predstavlja beznade‘nu, potpunu usamljenost i otuđenost od sveg ljudskog. U pitanju je krajnje zatvorena ličnost, ličnost nesposobna da se daje, ravnodušna čak i za primanja, nesposobna dakle da osjeća. potpuna zatvorenost u sebe , neprobojnost prema svakome , ledena ravnodušnost prema svemu oko sebe. Da li je i kako je to uopšte mogla biti cijena za genijalnu stvaralačku produktivnost? >>

Upravo o toj cijeni  umjetnosti kao pozivu sličnog svakom drugom i sam umjetnik ne zna pravi odgovor.
Kroz imaginarni razovor sa Gojom Andrić se pita: 
"<Kakav je ovo poziv ? A poziv jeste, jer kako bi inače mogao ispuniti cijeli život jednog čovjeka i donijeti mu tolika zadovoljstva i tolika stradanja?"  Ovakvim samoispitivanjem nameće nam se činjenica da ni sami umjetnici nisu sigurni u svrhu svog postojanja i postojanja njihovih djela. Jer kako se odlučiti biti dio nečega što nam istovremeno donosi radost i tugu, smijeh i bijes, izdizanje iznad običnog  i surovo spuštanje na tvrdo tlo saznanjem da smo neprihvaćeni, odbačeni i u najgorem slučaju  neshvaćeni ? I da li se poslije tog mo‘e kriviti isti taj umjetnik, Tonio  Kreger ili Goja koji u svojim djelima i talentu vide prokletstvo?

U oba slučaja, umjetnost je sfera otuđenja od života, udaljena i izdvojena na razne načine od njegovih opštih tokova, njima suprostavljena, bačena u jedan dramatičan odnos ambivalentnih i antagonističkih te‘nji i mogućnosti.
"Književnost uopšte nije poziv, nego prokletstvo...Kad počinjemo da ga osjećamo?
Rano, u‘asno rano. U doba kad bismo spravom trebali da ‘ivimo u skladu sa bogom i sa svetom. Počinjete da se osjećate obilje‘enim, osjećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih običnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, nevjerovanja, protivljenja , saznanja, koje vas dijeli od ljudi i otad više nema sporazumjevanja. Kakva sudbina!...Vaša se samostalnost raspaljuje, jer među hiljadama vi osjećate na svom čelu obilje‘je, i znate da ga niko ne mo‘e previdjeti.
Malo oštrijim okom , vi ćete iz čitave mase ljudi lako izdvojiti umjetnika, pravog umjetnika, ne onog čiji je građanski poziv umjetnost...Preobucite se, maskirajte se, obucite se kao ataše ili gardijski potporučnik na odsustvu: dovoljno je da otvorite oči i da izgovorite jednu riječ, i svak će znati da vi niste čovjek no nešto tuđe, i što otuđuje i začuđava, nešto drugo..."   
Epitet "proklet" ima sasvim određeno društveno značenje.
Biti proklet znači biti obilježen, izdvojen, kao da nosite na čelu žig neke druge greške, neke druge biološke vrste, a ne ljudske, biće umjetnika raspada se na prosječno i nadprosječno. Kao prosječno biće, umjetnik teži za tim da bude ukorjenjen, da bude istovjetan sa ostalim ljudima, da spada u ljudska bića, da se ni počemu što bi ga odbilo iz društva ne razlikuje od njih. Niko pa ni stvaralac ne može trajno da izdrži tu odbačenost uzrokovanu ekscentričnim crtama. Otuda melanholična če‘nja svakog stvaraoca da se vrati među obične , prosječne ljude iz čije je sredine izbačen nadprosječnim, čudesnim , užasavajućim i fatalnim svojstvima svoje darovitosti.