Autor Tema: Bora Stanković ~ Koštana  (Pročitano 6016 puta)

Blekendeker

  • Global Moderator
  • Jr. Member
  • *****
Bora Stanković ~ Koštana
« poslato: Jun 23, 2013, 07:18:19 posle podne »
Bora Stanković ~ Koštana

Kostana je jednostavan pozorisni komad bez slozene radnje, snaznih sukoba, vjeste dramaturgije.Ali ona nije samo komad sa pjevanjem, raskosn aslika foplklora sa juga Srbije, nego snazna drama tragicnih ljudskih sudbina, slika pojedinacne patnje i kolektivne nesrece. Dogadja se u Vranju tema je koliko stara toliko i savremena-promasena ljubav; akteri su mladi i stari – jednako kaznjeni zivotovom i nesrecni. Dramska radnja je razvijena u cetiri cina koji nisu rasclanjeni na pojave.

Kratak sadržaj

Prvi cin.

Gostinska soba Hadzi- Tomine kuce.Uskrs, predvece, na zalasku sunca. U kuci je nemir:Hadzi-Tomin sin Stojan danima je sa Kostanom sto je izazivalo ocev bijes, majcinu strepnju, sestrinu brigu. Ulazi Hadzi-Toma,bijesno rastura brojanice, grdi sina, srucuje svoj bijes na zenu Katu okrivljujuci je za sinovljevo ponasanje. Dolazi Arsa, predsjednik opstine, brat sevdahlije Mitketa, koji je takodje stalno sa mladom i lijepom pjevacicom Kostanom. Hadzija ga kritikuje sto ne zavede red, da vise varos ne luduje za lijepom Cigankom. Ovaj se pravda da ne moze, da se uz Kostaninu pjesmu vesele I njegov sin Stojan i drugi uglednici kao sto su Maksim, Zafir, Stanko, a Mitketa je otpisao jer se "lud i rodio". Ne moze da hapsi ni Kostanu jer je ona postena i ne pruza povod za hapsenje. U razgovoru se zacinje ideja da se Kostana nasilu uda i tako smiri varos. U tom dolazi policija donoseci vijest da je Stojan odveo Cigane u Sobinu, na porodicno imanje. Hadzi-Toma polazi tamo, bijesan i namjeran da ubije sina, a majka Kata, preplasena I ocajna, ostaje da se moli Bogu.

Drugi cin.

Sobina, porodicno imanje Hadzi-Tomino. Dolazi Stojan sa muzikantima, Kostanom i drustvom. Sluge Marko i Magda radosno docekuju mladog gazdu. Dolazi Mitke, daruje Kostanu, trazi da mu pjeva "njegovu" pjesmu, uz pjesmu obnavlja sjecanje na mladu Redzepovicu. Dolazi Hadzi-Toma bijesan, trazi od Marka pusku da ih sve pobije. Marko ga jedva umoli da sjedne, radi bericeta, praznik je. Cigani, uplaseni, hoce da odu, ali im Mitke ne da.Hadzija ih ohrabruje da ostanu. Kostanina pjesma ga dirne, daje Marku novce da casti muziku. Kostana pjeva, Hadzi-Toma se raskravljuje, trazi svoju pjesmu, naredjuje Marku da uzme konja, ode u varos i pozove na "radost i veselje" Hadzi-Ristu, Zafira, Sekulu.

Treci cin.

Prva slika se odvija u gostinskoj sobi Hadzi-Tomine kuce. Stojan lezi, sestra je uz njega. On se budi, priziva Kostanu. Ulazi zadihan Marko i najavljuje Hadzi-Tomin dolazak. Ovaj ulazi u kucu sa Kostanom, pracen muzikom. Trazi od Kostane da mu pjeva pjesmu, daje joj nisku dukata, ali je ona, krisom, vraca Marku. Druga slika se odvija u Mitkinoj kuci. Mitke ulazi u dvoriste sa Kostanom i sviracima. Kostana pjeva, Mitke sve vise pada u tugu, proklinje brata sto ga silom ozeni i moli Kostanu:

Poj " zal za mladost"… Za moju slatku mladost, sto mi tako u nista otide a brigu ostavi.

Dolazi Arsa sa policijom i pandurima, razjuri svirace, Mitketa otjera u kucu, policiji naredjeje da ode u Banju i prenese Asanovom ocu da spremi svatove i dodje po Kostanu.

Cetvrti cin.

Ciganska mahala. Kmet cuva strazu pred Kostaninom kucom da ne pobjegne. Iz daljine se cuju svatovi da dolaze. Kostana je nesrecna, kmet je pogodjen njenom tugom i moli je da ne cupa kosu. Dolazi Stojan da vodi Kostanu. Ona je obradovana njegovom ljubavlju, ali odbija da podje s njim: ona je Ciganka, nije joj mijesto u hadzijskoj kuci, ne zeli da se u gospodskoj kuci zatvori za cijeli zivot. Da bi odbila Stojana bijesno kaze:

Nisam!Nikoga nisam voljela! I nikad necu da volim!

Stojan je porazen njenim rijecima i odlazi. Dolazi Mitke i daruje Kostanu. Ona ga moli da je spase, da je nigdje ne vodi, ali on joj kaze:

Ajde, Kostan!Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te cekav, mladozenja te ceka. Digi se! Ne placi! Sluzu ne pustaj! Stegni srce i trpi! Bidni covek;a covek je samo zal i za muku zdaden!

Kostana ne dozvoljava da je panduri ubacuju u kola: sama se, mirno i dostojanstveno, penje u kola sa svatovima i kreca za Banju.

Postovi spojeni: Jun 12, 2010, 21:43:01
Ivo Andric - NA DRINI ĆUPRIJA

Najpoznatiji roman Ive Andrića, „Na Drini ćuprija“ (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta preko rijeke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović, porijeklom iz tih krajeva.
Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajućem običaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski dječak na silu odveden u tursku vojsku i poturčen da bi se kasnije uzdigao ljestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao moćnik, odlučio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tačka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mjesto dodira istorijski verifikovanih ličnosti i bezimenih likova koji su plod piščeve imaginacije.
Roman „Na Drini ćuprija“ u kojem se uglavnom dosljedno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travničkoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andrić pripovjeda o „turskim vremenima“ u Bosni.
Roman počinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uziđivanju hrišćanske djece u jedan od stubova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji svijeta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju.

Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlačenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najčešće pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Između početka i kraja romana, između građenja i rušenja mosta, širi se pripovjedački luk dug četiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih priča, Andrić niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini ćuprija“ je po načinu tvorbe „novelistički roman“ jer nastaje nizanjem brojnih priča koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih priča“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulančavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni ćuprija“ susrećemo i u Andrićevim pripovetakama (npr. Ćorkan, Toma Galus).

Slika društva, datog u istorijskom presjeku, u romanu „Na Drini ćuprija“ toliko je razuđena i slojevita da se može reći kako pisac-hroničar iz nadtemporalne tačke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vrijeme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svjedoči ograničenost ljudskih moći, podjednako onih koji veruju da moć imaju i onih koji tu moć nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam različitih kultura, vjera i tradicija i dvije civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita tačka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno porađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego drugdje, u gotovo kristalno čistom, opredmećenom obliku.

Roman o mostu se, kao i većina drugih Andrićevih romana i pripovjedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se sustiču i mješaju evropska i azijska religija i način života, vode ratovi i mirnodopske međukonfesionalne i političke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrječnosti Bosna njedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zatiču na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.

XXIV (poslednje) poglavlje
(...)
Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.

U tim mislima korača hodža sve teže i sporije.

Sad se jasno čuje da u čaršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stići do kuće da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ali ne može. Ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu očI zviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatao ga svega.
Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.

- - -

Roman “Na Drini cuprija” prestavlja sintezu istorije , mita i legende , sintezu zivotnog i stvaralackog iskustva .Gradja romana je epsko-istorijska,ali je snazno i originalno nadgradjena umetnickom vizijom . U ovom romanu je naslikana drama naseg covjeka kroz istoriju , ali na univerzalnom nivou i drama covjeka uopste.

Roman “Na Drini cuprija “obuhvata period od cetiri vijeka.To je period od 1516.god.kada je u glavi desetogodisnjeg djecaka,a buduceg velikog vezira Mehmed- pase Sokolovica,sinula ideja o izgradnji mosta na Drini .Tvorac ovog mosta Mehmed- pasa Sokolovic ,roden je prema romanu 1506.god.Godine 1516.je odveden u Tursku ,gde je poturcen i skolovan .Kada je odrastao postao je Veliki vezir Turske carevine.Ubijen je 1579.god. u stranackim razracunavanjima.

Gradnja mosta je pocela 1566.i trajala pet god.,sto znaci da je most zavrsen 1571.Period od 1516.godine,kada zapocinje radnja romana,pa do 1914.godine,kada se radnja romana zavrsava, obuhvata mnogo istorijskih dogadjaja,ljudskih sudbina i dramaticnih situacija.U tom vremenskom razdoblju izdvajaju se dva istorijska dogadjaja –turski i austrijski.

Roman obuhvata dva velika drustvena toka: feudalni(turski) period,od I do VIII poglavlja I burzoasko-kapitalisticki(austrijski) period, od IX do XXIV poglavlja.

Istoriski dogadaji se obnavljaju iz epohe u epohu u izmenjenom obliku i lice jedni na druge.Okupatori, bez obzira da li su to Turci ili Austrijanci , imaju isti , ugnjetacki odnos prema covjeku , samo se sluze razlicitim postupcima i sredstvima. Svako istorijsko zlo je isto , porucuje Andric , bez obzira s koje strane dolazi.

U prvom delu romana naglaseni su mitski elementi ,a u drugom drustveno-ekonomski i politicki odnosi.Kroz legende Andric neposredno suceljava proslost i sadasnjost.On kroz mitsku istinu otkriva dramu ljudskog postojanja.

U dijelu postoji motiv zrtvovanja.Motiv zrtve i zrtvovanja u romanu ima visok stepen umjetnickog.Postoji niz prica o zrtvama i zrtvovanju.Andric je svakoj od njih dao posebno mjesto u romanu.Svaka od tih prica ima opste znacenje.Postoji legenda o Radisavu sa Unista,legenda o crnom Arapinu,legenda o blizancima Stoji i Ostoji

Roman je nastao povezivanjem novelistickih poglavlja u jedinstvenu cjelinu.Vecina od dvadeset cetiri poglavlja romana,predstavlja manje-vise samostalnu cjelinu.Povezivanjem tih poglavlja postignuto je umjetnicko jedinstvo radnje.Mogu se izdvojiti tri kompozicione cjeline.Uvod-njega cini prvo poglavlje.Ovo poglavlje je mitsko polaziste.Druga kompoziciona cjelina obuhvata drugo do sedmog poglavlja.Vezana je za period turske vladavine.U ovom periodu preovladjuju mit ,legenda i predanja.To je surova slika danka u krvi,istorija gradjenja mosta,bune u Srbiji i slabljenje turske imperije.Dominanti likovi ovog dijela romana su:Abidaga,Arifbeg,Arapin,Radisav,Plevljak,Corkan i Fatima.U Trecoj kompozicijonoj cjelini dominira istorija.Dlazak austrougarske,razaranje mosta i Prvu svjetski rat.Likovi:Alihodza,Lotika,Corkan.

MOST ima simbolicno znacenje u romanu.Predstavlja sponu razlicitih vremenskih perioda i razlicitih ljudskih sudbina.Most je mjesto gdje se odvija lokalni zivot ali i istorijski dogadjaji i legende.Najvazniji smisa mosta je u njegovoj postojanosti i trajnosti.Prolaze vjekovi,smjenjuju se narastaji,istorijska zbivanja pri cemu on ostaje ne promjenjen.Most prati sve nedace kasablija.Na njemu mnogi od likova zavrsavaju svoje zivote.Pobjednicka snaga mosta takodje se uporedjuje sa ljudskim zivotom.Zivot prolazi dok most ostaje uzvisen i lijep.Sem toga most spaja i dvije civilizacije, Zapadnu i Istocnu.

Andric u romanu razvija misao o smislu covjekovog postojanja kroz borbu dobra i zla.Dobro i zlo u ovom romanu se stalno preplicu,ne iskljucujuci jedno drugo vec se prozimajuci.Most je visevijekovni svjedok dobra i zla koji se sukobljavaju Likovi romana vode intezivan i napregnut zivot.Oni pripadaju razlicitim epohama vjerama i generacijama vaju tu oko njega.Oni odrzavaju to vrijeme,prostor i istorijske tokove.

Postovi spojeni: Jun 12, 2010, 21:44:18
Seobe I - Milos Crnjanski

Inspiraciju za roman Seobe Crnjanski je našao u svome saznanju, kao istoričar po struci, da su stalne seobe u sudbini srpskog naroda. Njihov uzrok je u pritisku vojne sile ili zuluma, ali i u traganju za obećanom zemljom koja će pružiti utočište, obilje, spokoj i smirenje. Inspiraciju mu je dalo i čitanje memoara Simeona Piščevića koji je upravo opisivao vojne poput onih koje će imati polk Vuka Isakoviča. Na njega su djelovali i doživljaji iz Prvog svjetskog rata, kada se kao austrougarski vojnik borio za tuđe ideale, interese i ciljeve .

Seobe nisu roman zbivanja, kako nam naslov sugeriše, već roman stanja, kako nam čitanje otkriva. emotivno i refleksivno je potisulo događaj koji je smo impuls za unutrašnja preživljavanja, duševne dileme i nedoumice, misaone preokupacije i refleksivne uzlete obojene čežnjom i nadom.

Vrijeme je istorijsko i tačno označeno, od proljeća 1744. do ljeta 1775. Prostor je, također, jasno definisan, ti su zavičaji u sremskim močvarama pored Dunava i tuđina u evropskim gradovima i na evropskim bojištima. U roman Seobe, ušla je vrlo bogata tematika istorijskog, porodičnog, psihološkog, moralnog i filozofskog porijekla. U okviru ovako raznovrsne tematike obuhvaćeno je više tema i problema: bračni trougao, nesreća i zla sudbina naroda, deobe u narodu, lutanja i seobe, teme prolaznosti i smrti, ništavilo, psihološki lomovi i preživljavanja, uzaludnost i praznina.

Ono sto je ostalo kod kuce, poce, u secanju njihovom, kao u dusi Isakovicevoj, da se razliva i da nestaje kao dim. Gledajuci pred sobom sve vise brda, ravnica barovita sa koje podjose, dodje im kao san, sa svim svojim bunarima i oborima. Kao i magle sto su lebdele nisko, nad poljanama i nestajale iz njih, raskidase se, u njihovim mislima, i slike njihovih zena i dece. Kao i u dusi Isakovicevoj, i u njihovim dusama nastade praznina. Kuce i kucista zaboravise, na zene i decu vise nisu mislili, a svoju muku ipak osecahu sve jace. Bi im mrsko da zive i mrsko da se secaju svojih na domu. Natrag, nisu verovali da ce se ikad vratiti. Mozgovi im zatupese i ni lica svojih najmilijih vise nisu umeli da sagledaju u zatvorenim svojim ocima, pod sklopljenim zazarenim ocnim kapcima, sa licem izmucenim od tih unutrasnjih bolova i patnja, vise nego od hoda i zamora. Obesni i razjareni pri polasku, postadose snuzdeni i ponizni kad su odmicali u tudjinu. Nisu vise imali snage da lome i krhaju i ne usudjivahu se vise da diraju zene. Zbijeni u gomilu, stajahu na sred sela, stidljivi. Bratimili su se i sprijateljili sa svakim ko im je prisao, bojazljivo i snishodljivo. Nikad pitomiji vojnici ne prodjose tuda.

Roman je komponovan na principu paralelene kompozicije: u njemu su razvijena dva paralelna fabularna toka, jedan je istorijski koji prati puk Vuka Isakoviča po evropskim bojištima, drugi je porodićni koji prati zbivanja u domu Iskoviča, u čijem su središtu Aranđel Isakovič, Vukov brat i njegova snaha, a Vukova supruga, gospoža Dafina. Romaneskna priča je razvijena u deset poglavlja kojima pisac daje lirski intonirana naslove. Ona prati sudbinu tri glavna aktera: Vuka Isakoviča, brata Aranđela i Vukovu ženu Dafinu. Ostali akteri su samo okruženje , ilustracija svijeta i mentaliteta u kojem žive i rade glavni junaci. Svi oni su tu jer su u funkciji osvjetljavanja karaktera, sudbina,života glanih protagonista. U romanu je ostvarena i uzročno-posledična veza među likovima, predočena sličnost sudbinskih nemiovnosti i paralelizam ponašanja i ispoljavanja. Praznina, besmisao i neostvarenost dominantana su osjećanja sva tri aktera romaneskne priče.

A kad se pogleda ovako u noc? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mesecini? Sva ona brda u daljini... grad, krovovi... tamo oblaci... sazvezdja... to nebo puno svetlosti? Kad se pred tim ucuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno... bez smisla... je li moguce da je sve to jedna bezdana praznina?

Likovi:

Vuk Isakovič

Kao i u svakom životu, i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda, prošlost i sadašnjost. U prošlisti je bio nemiran, memiran trgovačkim poslovima , nemiran prema obavezama. u poslovima u kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti on nije imao uspjeha. Bio je gubitnik jer nije imao ni volje ni vještine za taj posao. Lijep i snažan, odao se pijanstvu, bludu, kavgama. Sablje i konji su bili njegova jednia njegova ljubav, to ga je opredjelilo da se posveti vojničkom životu. U sadašnjosti, Vuk je zadržao svoju ogromnu snagu, avanturistički duh, ali sada ima poroicu: muž je i otac. Kao oficir i vojnik, Vuk voli svoje vojnike, traži od njih discipliniu i izvršenje zadatka, ali ih voli i štiti, zna svakog u dušu , zna i njihove porodice, imovno stanje. Njegova opsesija je da svojim služenjem i ratnim podvizima izbori bolji i spokojniji život za svoj narod. Gubitnik je i kao ratnik, službenik carstva i kao čovek.

........ Ziveci tim strasnim zivotom, po volji tudjoj, zar nije, kao rascerecen, ostavljao komade svoga bica, nataknute na razne kuce, u krajevima kud mu noga nikada vise nece krociti? Zar se nije navikao da gleda tako, kao da je vidljivo nevidljivo, a nevidljivo vidiljivo i da prodje tamo gde bi bio rado ostao, a da ostaje tamo otkuca bi bio rado posao? Ne samo posle smrti sto nece vise moci dolaziti tamo gde mu je bilo dobro i gde ga cekahu rado, nego vec ni sada, za zivota, nije mogao da se vrati u mesta gde je proziveo po desetinu godina, pa je hteo i da ostane. Osetio on, ne osetio, najneznije budjenje proleca, pre dvadeset godina, kad je prebivao pod trvdjavom Oseka, ili najtisu tisinu veceri, pod gradom Varadinom, gde se bese naselio, niko ga za to nije pitao. Ni tamo, ni onamo vise ne vodi njegov put, nego na sasvim drugu stranu, po tudjoj volji. Sa onom strasnom ranom sto mu se protezala od grkljana do desnog ramena, zar nije uzalud, mesecima, lezao nepomican nad utokom Dunava, lebdeci izmedju zivota i smrti, u oku sa zutom svetloscu razlivene vode, peska i vrhova jablanova? Kroz tri godine, kada je onuda prolazio nisu mu se vise secali ni imena, a jedna Vlahinja, koju je narocito voleo, i placao, nije ga ni poznala.

Aranđel Isakovič

Dok je Vuk Isakovič bio u stalnom poketu, u ličnosti Aranđela je ststično načelo mirovanja, nepokreta. Mrzeo jue sve koji se stalno seljakaju-novcem, zlatom, bogadstvom. On je oličenje građanstva u nastajanju, vrednost i smisao života vidi u sticanju, u imanju vidi sigurnost moć i snagu. Aranđel vlada ljudima pomoću svoje moći i manja. Vješt je trgovac, može da ostvari sve što želi, nemilosrdan u trgovačkim poslovima, na bira sredstva za sticanja bogadstva. Karakter Aranđla Isakoviča se otkriva iz njegovog odnosa pram starijem bratu. Iako je mlađi od Vuka , on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem. Uprkos svom bogastvu i moći, Aranđel ne može da ima sve onon što poželi. Kada se zaljubi u Dafinu, ona mu daje tijelo, ali ne i sebe, a kada ona umire on ne može da je spasi ni svim novcem i moći koji ima.

Moc neku natprirodnu osetio je i u svojim talirima, jer gde je njih istresao iz kese, tu su zaostajale ladje i kuce su postajale nepomicne i njegove. Kretahu se po njegovoj zelji i njegovim zamislima i uskoro mu se cinilo da i kise na njih padaju, a proleca oko njih nastaju, kad on hoce i kako on hoce.

Gospoža Dafina

Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima, ona je pasivna ličnost. Njen lik i karakter, njena psihologija, sagledani su očima muža i djevera.Rijetko će kada biti predmet unutrapnjeg monologa ili opisa unutrašnjeg stanja. Na početku romana, viđena Vukovim očima i doživljena osjećajem dosade, ona je nejasan lik, njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.Gospoža Dafina je tip fatalne žene čija ljepota i strast izazivaju nesreću. Opsednuta time što je učinila, zapada u halucinantno stanje i povređuje se. Na samrti želi da se vjenča sa Aranđelom, ali kada umire u njenim očima je lk muža Vuka koga je sve manje volela. Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja, a njena fatalna ljepota i naglašena čulnost su doneli nesreću samo njoj.

Postovi spojeni: Jun 12, 2010, 21:45:41
Vladimir Majakovski, pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo.

Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik. Ulirskim spjevovima Oblak u pantalonama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve. Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla.

Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokratiji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.

Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. aprila 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.


Postovi spojeni: Jun 12, 2010, 21:46:38
Gospa Nola

U plejadi pripovjedaka «Kronike palanačkog groblja»,izdvaja se jedna posebna i po svemu najbolja Isidorina pripovijetka-pripovijetka»Gospa Nola».Ova pripovijetka je najznačajnija u zbirci «Kronika palanačkog groblja» i na neki način je najbolje predstavlja.

Sve pripovijetke «Kronike palanačkog groblja» (izuzev posljednje dvije)počinju slikom groblja i detaljnim opisom zapuštenog groba junaka pripovijetke.Tako je i u «Gospa Noli».Ona počinje opisom grobnice Lazarićevih i krstačom gospa Stanojle(Nole)Lazarić,koja se nalazi iznad svih drugih.

Odmah na početku možemo shvatiti da se Isidora pozabavila jednim motivom koji je oduvijek mučio i zanimao mnoge stvaraoce.To je motiv prolaznosti koji je u ovoj priči o gospa Noli dominantan i koji se nalazi iznad svih motiva.

Sve je obuhvaćeno motivom sveopšte prolaznosti i uzaludnosti,pa i sam Nolin lik.

Isidora često govori o snažnim ličnostima koje se bore i snalaze u životu,ali nakon smrti padaju u zaborav kao da nikada nisu postojale.Takva je i gospa Nola.

Isidora je svoju junakinju obdarila nizom pozitivnih osobina koje se svakim danom još više razvijaju.Nola je plemenita,humana,istinoljubiva,jednostavna,skromna,hrabra,poštena,ozbiljna,stabilna,vrijedna,darežljiva...Njene osobine je lako uočiti.

Još u ranoj mladosti Nola se izdvajala od ostalih djevojaka i pomagala ocu u kući.Izdvajala se i po svom fizičkom izgledu,jer je više podsjećala na muškarca nego na ženu.Mladiće nije zanimala kao žena,ali se družila sa njima i bila im najbolja prijateljica.

Tošu je očarala svojim karakterom i stavom,pa ju je zato uzeo za ženu.Kada se udala nije se uopšte promijenila.Nastavila je sa svojim navikama i postala još vrijednija i plemenitija.Pomagala je crkvi,sirotinji,svojim radnicima...

Gospa Nola je cijeli svoj život posvetila drugima i proživjela ga za njih,ali joj niko nije vratio istom mjerom i niko se nije žrtvovao za nju.To se najbolje ogleda u odnosu Nole i njene usvojene djece.Ona im je omogućila sve i brinula se za njih kao da su joj rođeni,a niko od njih nije pronašao svoj pravi životni put i postigao nešto u životu vrativši joj za uloženi trud.Jedino je Švaba Hans djelimično pronašao svoj put.

Ova pripovijetka nam govori o prolaznosti koja ne može da poštedi nikoga,pa ni takve ličnosti kao što je gospa Nola.»Groblje je hronika grada,a grobari su vrsta lokalnih novina»,rekla je jednom prilikom gospa Nola izražavajući svoju misao o životu i prolaznosti.Ova priča o «Gospa Noli» će uvijek biti aktuelna,jer kroz univerzalni motiv prolaznosti govori o čovjeku i životu uopšte.