Autor Tema: Internet  (Pročitano 2306 puta)

batarela

  • Jr. Member
  • **
Internet
« poslato: Oktobar 15, 2013, 12:01:05 pre podne »
Internet



Uvod
TCP/IP protokol
Povijest Interneta
Usluge (servisi) na Internetu: FTP, News, E-mail…
Problemi Interneta
Internet sutra…


Uvod




Pojmovi kao što su "Internet" i "World Wide Web" sve češće ulaze u naše živote. Vjerojatno ste i sami primijetili da se već i u Hrvatskoj svakoga dana mogu čuti izrazi poput “surfao sam cijelu noć” ili “stavio sam svoju stranicu na Web”.
U ovome ćete tekstu tako moći doznati što je uopće Internet, kako je nastao i kuda ide. Kasnije će biti govora o tome kako ga koristiti.

Upoznavanje s pojmom Interneta

Većina ljudi zna da je Internet neka velika kompjutorska mreža. Oni koji ga bar povremeno koriste znaju da se preko usluga koje se nude na njemu, već sada, može pronaći više informacija od onoga što bi jedan čovjek mogao pročitati za života. Pritom treba paziti kako ne bismo poistovjetili Internet servise (poput Weba, News, e-mail...) sa samim Internetom jer Internet servise zapravo možemo promatrati kao jednu veliku, pomalo konfuznu, bazu podataka koja se stalno dopunjava novim informacijama dok je Internet hardwareska mreža koja omogućava pristup tim podacima.
I dok se još kako-tako znaju služiti Internetom većina ljudi zapravo ne zna kako je sve to nastalo, zbog čega je nastalo i kako to uopće djeluje.
Internet bismo mogli definirati kao mrežu svih mreža. To doslovce znači da je to najveća mreža na svijetu koja povezuje milijune osobnih računala, lokalne (LAN) i raširene (WAN) mreže u zajedničku mrežu. Računala i pojedine mreže pritom su u Internet povezani na različite načine. Tako razlikujemo više vrsta veza kojima se služi Internet.
S jedne strane prosječni se korisnik u većem djelu svijeta spaja na Internet putem modema. S druge strane postoje veze kojima se povezuju računala koje zovemo serveri, hostovi ili čvorovi. To su većinom iznimno snažna računala sposobna za obradu ogromnih količina podataka, a upravo preko njih se pojedinci spajaju modemom na Internet. Serveri su najčešće umreženi satelitskim i radijskim vezama te svjetlovodnim i telefonskim kablovima. Ta računala su povezana specijaliziranim računalima koje nazivamo routerima. Routeri provjeravaju kamo idu podaci koji se kreću preko Interneta te odlučuju u kojim će ih putem poslati.

Kako to uopće radi?

Internet je paketski usmjerena mreža (packet oriented network) što znači da svi podaci putuju kroz ovu mrežu podijeljeni u pakete. Svaki od tih paketa sadrži podatke o tome odakle je krenuo i gdje mu je odredište. Upravo zbog toga nije važno kojim smjerom ovi paketi prolaze sve dok su na svom odredištu pravilno sastavljeni. Za njihovo pravilno putovanje Internetom te sastavljanje na odredištu brine se TCP/IP protokol.
Internet je decentralizirana mreža što znači da nema središnjeg mjesta iz kojeg je upravljana, pa stoga ne postoje način da se npr. "nepodobni" serveri isključe iz ove mreže. Uzimamo za primjer da trebamo poslati hitnu poruku iz Europe u Japan. Čak i u slučaju da je cijela Internet mreža u SAD-u isključena, a da je Europska veza s Japanom privremeno prekinuta naša poruka će gotovo sigurno stići do cilja preko nekog od satelita ili preko neke sekundarne mreže (npr. podmorskim kablom u Afriku, radijskom vezom u Indiju, a iz Indije satelitom u Japan).
Pritom upravo zbog decentraliziranosti nije važno kojim putem naša poruka putuje Internetom - ona će na kraju naći svoj put do cilja, a TCP/IP protokol će se pobrinuti da stigne u istom obliku u kojem je odaslana.
Treba razumjeti da Internet nije nekakav ogromni kabel na koji se priključuju sva računala već se jedna mreža/računalo priključuje na drugu, a TCP/IP protokol omogućava da ta priključena mreža/računalo dalje komunicira sa svim računalima priključenim na Internet. Premda se to naoko čini pomalo difuzno i neučinkovito to je jedan od važnijih razloga relativne stabilnosti Interneta. To je i razlog što je Internet dosada doživio samo jedan kolektivni raspad.

TCP/IP protokol


Ono što je zajedničko svim računalima priključenima na Internet je TCP/IP (Transmision Control Protocol/Internet protocol) protokol. To je svojevrsni jezik Interneta koji određuje na koji se način računala spajaju na Internet (svakom daje njegovu adresu - IP broj) te na koji način međusobno komuniciraju. TCP/IP protokol nije jedan već čitav niz protokola. TCP/IP protokol je protokol niže razine što znači da je uvjet da računala budu povezana ovim protokolom ako se želi koristiti ikakva usluga Interneta. Tako protokoli koji su više razine te kompleksniji od TCP/IP protokola (npr. FTP, HTTP, TELNET, SMTP) koriste TCP/IP kako bi uopće funkcionirali.
Po osnovnoj podjeli TCP/IP protokol dijelimo na Transmision Control Protocol te IP protokol.
TCP protokol mnogo je napredniji nasljednik NCP (Network Control Protocol) protokola, protokola koji se prvotno (sedamdesetih) koristio na Internetu (Arpanetu). TCP je prvotno bio ugrađen u UUCP kopiju UNIX operativnog sustava, a kasnije je uveden kao osnovni protokol Interneta. Upravo iz TCP protokola izdvojen je IP protokol. TCP protokol se brine za ispravnost podataka koji se prenose preko Interneta. Internet (Arpanet) je prešao sa NCP na TCP protokol 1983. godine. Inače, ovaj je prijelaz napravljen relativno bezbolno za same korisnike Interneta čemu uzroke treba tražiti u višegodišnjim pripremama te relativno malom broju računala priključenim na Internet u to vrijeme.
IP protokol-ova najnajvažnija uloga je dodjela IP broja (IP adrese) svakom računalu u trenutku kada se priključuje na Internet.
Upravo stoga je IP protokol osnovni protokol Interneta, jer je za funkcioniranje svih drugih protokola (čak i TCP-a) potrebno je da računalo dobije svoj IP broj. IP broj je jedinstven te ne mogu postojati dva računala sa istim IP brojem istovremeno na Internetu. IP broj je 32-bitan te se sastoji od 4 skupa od četiri binarna broja (osam znamenki - nula ili jedinica). Kako su binarne znamenke komplicirane za pamćenje svaka od četiri skupina prevodi se u 4 desetina broja odvojena točkom.
Kako su i ovakve adrese bile teške za pamćenje 1983. godine uveden je DNS (Domain Name Server) sustav. DNS omogućava da umjesto kompliciranog broja upišemo ime servera u tekstualnom obliku - tzv. FDQN adresu (npr. Morate se registrovati da bi ste mogli da vidite link. Registrujte se ili Ulogujte se), a nadalje DNS prevodi tekst u brojevni oblik i šalje zahtjev do udaljenog servera.
S obzirom da je TCP/IP protokol ušao u upotrebu početkom osamdesetih nije se mogao predvidjeti porast broja korisnika Interneta. Upravo zato danas i postoji problem sa IP brojevima kojih pomalo nestaje zbog specifičnog sustava rezervacije IP brojeva za mreže A, B i C klase. Mreža A klase može biti 126, a broj računala umreženih u njima može biti do 16,777,214. Mreža klase B može biti do 190%4 a u svakoj od njih broj računala može biti do 64,534. Mreža klasa C može biti 2,097,152, a broj računala u njima do 254. Problem leži u tome da su adrese klase A i B razgrabljene, a broj računala u svima njima nije iskorišten do kraja kao uostalom ni u svim mrežama klase C. Iako se pukom matematikom može izračunati da bi se IP sustavom moglo umrežiti preko četiri milijarde računala taj broj se ni približno ne može dostići zbog gore navedenih razloga te je danas Internet suočen sa manjkom adresa.
Moguće rješenje postoji u novom , već gotovom, protokolu koji bi mogao osigurati višestruko više IP brojeva. No, nažalost za razliku od osamdesetih zbog mnogo većeg broja računala na Internetu prijelaz sa TCP/IP-a na novi protokol mnogo je teže uskladiti od prijelaza sa NCP-a na TCP.
Osim dodjele IP adrese IP protokol se brine za stvaranje paketa koji se prenose Internetom. Pritom zaglavlje svakog paketa sadrži barem pet 32-bitnih riječi. U zaglavlju se nalazi niz informacija, a najvažnije su IP adresa pošiljatelja i primatelja, numerički redoslijed svakog paketa, te oznaka protokola kojim se paket prenosi Internetom.

Povijest Interneta


Razvoj Interneta kao globalne mreže ponajprije je ovisio o razvoju sredstava komuniciranja. Izumi telegrafa, telefona, radija i računala bili su tako podloga za pojavu Interneta. Stoga i nije ni čudo da se Internet pojavio upravo u drugoj polovici 20. stoljeća, u vremenu velike napetosti između istoka i zapada. Upravo ta stalna ratna opasnost urodila je željom da se uvijek bude ispred protivnika što je pak svijetu donijelo brojne proizvode i tehnološke inovacije kojih možda nikada ne bi ni bilo bez Hladnog rata. Tako neki povjesničari smatraju da je i Internet jedna od nuspojava ovog rata. Prvotno zamišljen kako bi omogućio visoku učinkovitost u komunikaciji između Istraživačkih centara, sveučilišta i vladinih agencija SAD-a ubrzo je prerastao u internacionalnu mrežu dostupnu svima.

Usluge (servisi) Interneta


Dok se TCP/IP kao protokol najniže razine brine za način međusobnih povezivanja i komuniciranja računala protokoli više razine poput FTP-a, TELNET-a, NNTP-a, pa i HTTP-a određuju način na koji se specifične vrste podataka prenose preko Interneta. Neki od najčešćih su:
 
FTP


File Transfer Protocol - Servis kojim se služimo kako bismo prenosili datoteke (file-ove) preko Interneta. Ovo je jedan od najranijih protokola Interneta, a sve do 1995. godine bio je prema obimu prenošenih podataka najkorišteniji protokol Interneta. Od tada ga prestiže HTTP protokol odnosno WWW. Premda manje popularan od Weba još uvijek se često koristi u Internet zajednici, ali ponajviše u kombinaciji sa Webom.

USENET


Novinske grupe - Internet servis koji koristi NNTP (Network News Transfer (Transport) Protocol) protokol za prenošenje novinskih članaka između novinskih grupa na NEWS serverima ( npr. news.zamir.net), te sa servera na osobno računalo. Ako nikad niste pregledavali novinske članke treba napomenuti da se ne radi o prenošenju članaka Večernjeg lista ili nečeg sličnog.
Radi se o sustavu u kojemu svatko može sudjelovati na način da postavi pitanje ili da svoj odgovor u točno određenom direktoriju na NEWS serveru. U roku od nekoliko sati vaše će pitanje vjerojatno biti odgovoreno i to zahvaljujući velikom broju posjetitelja ovakvih novinskih grupa. Novinske grupe su i zamišljene upravo zbog razmjene iskustava pa tako u njima na relativno lagan način možete doći do odgovora na svoja pitanja. Za pregled novinskih grupa na osobnom računalu potreban je program za njihovo pregledavanje ( kao npr. Outlook Express), a većina današnjih Web browsera imaju integrirane vlastite programe za tu svrhu.
Inače, začetak novinskih grupa je još u 1979. godini kada se za njihov rad koristi UUCP kopija UNIX-a. Prva verzija protokola (NNTP), kakvog ga danas znamo, nastaje tek 1986. godine. Važno je napomenuti da je oblik članaka i način njihova korištenja bio je jedan od uzora u stvaranju HTML jezika.

GOPHER


Servis više manje sličan Webu s tim da nema mogućnost zajedničkog prikazivanja teksta i slike. Pojavio se nešto prije WWW-a te je bio popularniji od njega sve do pojave prvih grafičkih browsera. Primjer GOPHER-a je dobar primjer ubrzanog razvoja računalne industrije u kojoj stvari koje su danas hit sutradan gotovo nestanu.

E-mail


Servis koji koristi SMTP (Simple Mail Transfer Protocol) odnosno POP3 (Post Office protocol ver.3) (Post Office Protocol 3)- protokole koji omogućuju prenošenje elektroničke pošte preko Interneta. Ovaj servis od samih je početaka Interneta jedan od najpopularnijih servisa, a to će i dalje ostati upravo zbog njegove važnosti u komunikaciji na svim razinama. Koriste ga doslovce svi, od dojenčadi preko zaljubljenika u računala te znanstvenika pa do ozbiljnih poslovnih ljudi kojima je neophodan kao sredstvo jeftine komunikacije u svakodnevnom poslovanju. Štoviše, danas više no ikad, postoje ljudi koji jedva da znaju koristiti računalo, a imaju e-mail adresu upravo zato jer to zahtijeva suvremen način života. Popularnost elektroničke pošte ponajviše se zasniva na činjenici da je gotovo sigurno da će jednom odaslana poruka stići do vašeg cilja, te da kad jednom stigne gotovo nema načina da se nenamjerno zagubi. Time je e-mail učinkovitiji i pouzdaniji od klasične pošte i telefonskih sekretarica.
S vremenom protokoli su se mijenjali, nadopunjavali, dolazili su novi (NNTP, GOPHER), ali kod svih njih izostajalo je ono nešto što bi privuklo ljude izvan kruga zaljubljenika u računala ili znanstvenika. Osim toga, ovi protokoli imali su svoja ograničenja, a ponajveće zamjerke iz današnjeg kuta gledanja su njihovo neuključivanje Hiperteksta, nemogućnost kombiniranja teksta i slike, te općenito dosadno sučelje (GUI). Iako su u mnogočemu u svojim mogućnostima podređeniji Webu, oni su još uvijek neizostavan dio Interneta te kao takav upotpunjuju njegovu ponudu. Danas je sa najnovijom inačicom programa OulookExpress (5.0) sve to pokriveno.

Problemi Interneta


Da li će i u kojem obliku Internet opstati u velikoj mjeri ovisi o rješenju nekih bitnih problema kako Weba tako i samog Interneta. Pritom se na probleme obično gleda iz više kutova. Prosječnom korisniku Interneta najveći su problemi obično vezani uz brzinu koja se smanjuje, standarde koji se stalno mijenjaju te cenzuru koju neki krugovi nameću. Oni koji u Internetu vide konkurenciju (npr. televizija) ističu njegove mračnije strane poput pornografije ili piraterije, a pritom pokušavaju umanjiti sve pozitivne stvari koje je ovaj doveo. Bez obzira kako mi gledali na to WWW je industrija u razvoju. Industrija koja već sada, u svojim začecima, mjeri prihod u milijardama dolara. Upravo se zato u trgovini i vidi rješenje za niz problema samog Interneta. Logika je jednostavna - ako Internet postane slobodna trgovinska zona (o čemu se većina svjetskih nacija načelno složilo) to će unijeti svježi financijski poticaj koji će osigurati Webu budućnost. Zato je danas više nego ikad važan slogan: "Utjecaj na Webu danas znači mjesto na tržištu sutra." No, krenimo od problema:
Pornografija i Cenzura


Neke pretpostavke govore da više od 80% slika na Webu ulazi u kategoriju pornografije. Da li je to problem. Svakako. No, čiji je to problem i na koga se odnosi. Prije svega treba reći da to nije to problem odraslog čovjeka koji ima slobodu izbora traženja onoga što želi. To je prije svega problem za djecu koja tražeći ono što ih zanima često mogu naići na link koji vodi na neku od pornografskih stranica. Pritom kada kažemo djeca mislimo na osobe mlađe od 16-tak godina koje pregledavajući ovakav materijal mogu steći krive vrijednosti.
Po svojoj prirodi ovaj problem bi pripadao u domenu države, no kako je Internet međunarodna mreža ovaj problem nadilazi granice pojedine države. Problem je stoga mnogo teže riješiti unutar granica jedne države te je danas jasno da će biti potrebno naći neku vrstu međunarodnog rješenja.
Sadašnja odnošenja prema ovom problemu su slijedeća:
1) Zakonsko rješenje
a) Godine 1996. američki kongres donio je Zakon o Telekomunikacijskoj reformi - unutar ovog zakona donesen je Communications Decency Act (CDA) - zakon o pristojnosti u komunikacijama. Ovaj je zakon predviđao moguće kazne ukoliko bi netko na Internetu narušio načelo pristojnosti.
Po svojoj prirodi ovaj zakon je smiješan svakom svakome tko je upoznat sa raširenošću Interneta, ali je po svojem značenju vrlo opasan. On je, naime, ozbiljna prijetnja slobodi govora tj. izbora na Internetu. Ovaj zakon odbacio je Ustavni sud SAD-a u Lipnju 1997. zato jer su suci smatrali da je termin "pristojnost" previše neodređen. Time je Internet (WWW) svrstan pod 1. amandman Ustava SAD-a, koji se odnosi na slobodu govora, tiska, radija, televizije, a od tada i Interneta.
Iako je Internet međunarodna mreža, a ovaj zakon se odnosio samo na SAD, stvarna je prijetnja bila u tome što se većina prometa Interneta odvija preko SAD-a, a osim toga je SAD oduvijek bio primjer drugim državama u donošenju zakona koji se tiču Informatičkih tehnologija.
b) Kao drugi primjer zakonskog rješavanja ovog problema uzeli smo Singapoore. Zašto? Ovaj grad-država zakonski je riješio pitanje pornografije na Internetu. Pritom se za gledanje/kupovanje pornografskih materijala kažnjavaju svi. Kazne za upražnjavanje pornografsko-erotskih materijala preko Interneta kreću se od novčanih (od 5000$ na više) do čak zatvorskih kazni. Ovakav način rješenja ovog problema nije prihvatljiv za zapadno, više-manje demokratsko društvo. Zašto? Jer se ovakvim zakonima zabranjuju osnovne ljudske slobode poput prava na izbor. U Singapooreu je to možda i moguće, jer država zbog velike napučenosti na malom prostoru u ime bolje budućnosti i veće učinkovitosti sustava nadzire sve servere a također i sve građane. Singapoore sam sebe često naziva modelom budućeg društva, no ipak Singapoore je daleko od učinkovitog rješenja ovog problema. Treba napomenuti da Singapoore ujedno smatra Internet važnim dijelom svoje budućnosti te da je pokrenuo vrlo ambiciozni projekt koji bi do 2000+ godine svakom građaninu dao izravnu vezu na Internet iz njegova doma.
no, unatoč ovim primjerima, zakonska je regulacija ovog problema nemoguća. Prije svega, zato jer je Internet raširen u cijelom svijetu te bi to značilo međusobno usklađivanje stotina zakonodavstava. Ako zbog ničeg drugog onda nam bar povijest kazuje da je to nemoguće. Osim toga Internet je decentralizirana mreža pa stoga ne postoji načini da se isključe nepodobni serveri - čak nema ni načina da saznate gdje su serveri smješteni osim ako vam administrator to sam ne kaže. Možda je najveći problem to što na WWW-u danas postoji toliko site-ova sa pornografskim materijalom da bi isključivanje servera sa ovakvom ponudom znači financijsku propast polovice Interneta.
2) Softversko rješenje
Već duže vrijeme na Internetu postoje organizacije koje za malu novčanu naknadu onemogućuju djeci pristup pornografskim materijalima. To su servisi poput NetNanny, ... Njihovu uporabu plaćaju roditelji koji žele da im djeca upotrebljavaju Internet samo za tradicionalne metode učenja. Osim toga danas se i u nekim browserima davanjem posebnih lozinki može onemogućiti djecu da posjećuju neprimjerene sadržaje.
PICS ("Platform for Internet Content Selection") program W3C-a je možda i jedina realna mogućnost rješenja ovog problema. Njime bi se stvorila određena autorizacija pristupa Internetu pri kojoj bi samo oni iznad određene dobi imali pristup svim sadržajima.

Brzina


Brzina je rastući problem Interneta, a uglavnom je vežemo uz područje izvan SAD-a. Razlog ovom problemu je sve veći broj korisnika Interneta/WWW-a koji sve više zagušuju ionako slabe veze između SAD-a i ostatka svijeta. Rješenje ovog problema i nije tako jednostavno kao što se čini - povećati veze. Zašto? Prije svega to je često skupo, a ponekad i neizvodivo.
Veliki dio problema leži i u tome što je Internet mreža u SAD-u vrlo razvijena te brza te se sve države žele povezati upravo sa SAD-om. Pritom se često zanemaruju veze unutar kontinenata. Zbog toga npr. HPT ima vezu s SAD-om od 12 Mbit/s dok sa Europom ima vezu od 256 Kbit/s. Tako se događa da je brže pregledavati neki site u Texasu nego u Mariboru upravo zato jer se podacima u Mariboru pristupa preko SAD-a. Pritom treba imati na umu da je brzina veza na Internetu uvijek ista, a problem je ustvari u propusnosti same mreže.
Zanimljivo je da korisnik u SAD-u danas može zakupiti 12 Mbit/s vezu za nevjerojatnih 100$ mjesečno, a to je otprilike mjesečni račun hrvatskog korisnika koji je malo pretjerao u zvanju sa svojim 28 Kbit/s modemom.
Ovaj problem se može riješiti samo skupim svjetlovodni i satelitskim vezama, a da bi se sve to financiralo velike tvrtke moraju vidjeti u tome financijsku korist. Problem je tim veći što su čak i veze unutar SAD-a postale prespore za tamošnje korisnike upravo pred navalom korisnika iz cijelog svijeta. Treba pritom napomenuti da su u SAD-u uobičajene ISDN i brže veze dok je u Europi 56 Kb/s modem u samom vrhu ponude. Novi standard V.90 odnedavna je u upotrebi i u Hrvatskoj i trenutno predstavlja sam vrh ponude.

Standardi


Bitka za različite standarde smatra se jednom od najvećih opasnosti za budućnost Interneta. To nije jedna bitka već stotine malih bitaka između tvrtaka koje žele progurati svoj standard i time steći prednost na tržištu. Upravo to i izaziva strah od fragmentacije Interneta. Spomenimo samo neke veće bitke - browserski rat između Netscapea i Microsofta, borba za standard za 56 Kb/s modeme, bitka za standardizaciju Jave, itd.
Za ove probleme nadležan je W3C koji je upravo zbog ovakvih problema i osnovan.
Premda postoji realna opasnost da se neke od bitaka izgube te da prave tehnologije nikada ne postanu dostupne široj Internet zajednici vjerojatnost da netko Internetom zavlada na monopolistički način vrlo je mala. To je tako prije svega zbog korisnika koji ne trpe da im se išta nameće kao idealno rješenje. Dobar primjer za to je Internet Explorer koji je imao dvostruku prednost u širenju Internetom - bio je besplatan te ga je Microsoft automatski ugrađivao u Windows 95 OS. Većina stanovnika Interneta ostala je vjerna dobrom starom Netscapeu.
Ali, pojavom Windowsa 98 OS, IExplorer 5 danas se opasno bliži tronu pobjednika.

Piraterija


Radi se o gomili nelegalnog softwarea koji možete downloadati preko Interneta. No, osim softwarea u zadnje vrijeme aktualna je piraterija pjesama preko Interneta koja je postala moguća sa pojavom dovoljno kvalitetnog softwarea za kodiranje pjesama (MP3).

Sigurnost


Ovo je svakako jedan od najvećih problema Interneta. Naravno pritom se misli na više tipova sigurnosti . Zbog decentraliziranosti sustava Internet je prilično stabilna mreža te je opasnost kolektivnog rušenja cijelog sustava vrlo mala. Što se osobne sigurnosti, ovo je pitanje preuveličano. Cenzura je daleko značajnija opasnost od toga da li netko čita vašu poštu ili zna kojim stranicama surfate.
S druge strane najveći problem je sigurnost mreža poduzeća i raznih vladinih udruga (uglavnom u SAD-u) u koje svako malo provaljuju hakeri. To spada u domenu financijskog kriminala te je povećanje ove sigurnosti jedno od bitnih pitanja za financijski opstanak WWW-a. Bez visokog stupnja sigurnosti financijskih transakcija te svih drugih oblika komuniciranja preko Interneta ovaj neće privući dovoljno sredstava za sigurnu i udobnu budućnost.
Kao i mnoge druge stvari i sigurnost je na Internetu postala aktualna sa pojavom WWW-a te širenjem Internet populacije. Tako je 1988. bilo šest prijavljenih provala u kompjutorske sustave na Internetu, a 1995. godine 2412 slučajeva.
Za sigurnost na Internetu brine se CERT (Computer Emergency Response Team) koji bilježi te pokušava suzbiti provale u sustave.

Internet sutra


Da li će Internet opstati? Ne znamo. To je jedini mogući odgovor na ovo pitanje. Sigurni smo samo u to da će se njegov izgled i uloga promijeniti u slijedećih desetak godina. Zašto? Informatika se odavno pokazala kao daleko najnepredvidljivija od sviju ljudskih djelatnosti pa je stoga svako predviđanje vezano uz računalnu industriju više-manje unaprijed izgubljena bitka.
Od samih početaka Internetu nitko nije mogao predvidjeti njegovu blistavu budućnost. Tako su "veliki stručnjaci" tvrdili da osobna računala nikada neće moći priključivati na Internet jer su Internet Protokoli presloženi za izvođenje na ovakvim strojevima. Tako se i za WWW tvrdilo da nikad neće dostići popularnost Gophera (jeste li ga ikad koristili?)!?
Danas možemo samo nagađati u kojem će se smjeru Internet kretati. Njegova budućnost će zasigurno zavisiti od budućnosti Weba. Veze na Internetu će se zasigurno svakodnevno poboljšavati, a WWW će sve češće ulaziti u naše domove. Za tako nešto svakako je važan porast financijske iskoristivosti Interneta što je i osnovni preduvjet za daljnja ulaganja u samu infrastrukturu Interneta bez koje je Web ionako bezvrijedan.
Nije prerano reći da će za 10-15 godina većina svjetskog stanovništva, ako ništa drugo, barem znati poslati e-mail te znati upotrebljavati WWW. Zašto? Prije svega zato jer su njegove mogućnosti gotovo nesagledive. Već sada možete kupiti knjigu, auto ili računalo preko WWW-a. Možete studirati, gledati filmove, slušati radio i televizijske postaje koje rade samo preko Interneta, možete pomoću robota uzgajati vrtove, pregledavati VRML slike stana kojeg želite kupiti, igrati igre sa tridesetak ljudi istovremeno, izmjenjivati sve vrste informacija. Jednom riječju mogućnosti Weba su neograničene. Tko zna što nam tek budućnost donosi.
Naravno s WWW-om se javlja i prijetnja stvaranja drugorazrednog stanovništva, onih koji ne znaju, nemaju mogućnosti ili ne žele naučiti koristiti Web i Internet. Oni sada možda još i nisu, ali u budućnosti će svakako biti u podređenom položaju u odnosu na one koji znaju koristiti Web. Taj problem će svakako trebati riješiti tako da svi, prije ili kasnije, dobiju jednaku šansu. Zato ove informacije shvatite kao buduću osnovu za rad.
Paralelno s razvojem Weba danas već i na ulici možemo primijetiti novi sloj djece i mladih ljudi. Oni upotrebljavaju drugačiji jezik od ostatka stanovništva, pa čak i od pripadnika prve generacije računalne revolucije. To su ljudi kojima je Web, Net, WWW, Internet drugi dom, a njegovi slangovi drugi jezik. Nije važno da li oni žive u SAD-u, Europi, Africi ili u Kazahstanu. Sve dok su priključeni na Internet i dok surfaju po Webu oni znaju da su u središtu svijeta.




WWW
World Wide Web





Uvod
World Wide Web - što je to?
HTML jezik
HTTP protokol
URL
Povijest World Wide Weba
World Wide Web i Europa




Uvod


WWW je servis koji je svojim revolucionarnim pristupom promijenio način upotrebe Interneta. Otac WWW-a je Tim Barners Lee, znanstvenik CERN-a, koji je stvorio ovu skupinu protokola u svrhu poboljšavanja razmjene informacija između znanstvenih institucija. Kako je CERN Europski laboratorij za Fiziku čestica u šali bismo mogli reći da je WWW nastao kao nusproizvod Fizike čestica. No, Web je tek jedan od brojnih servisa Interneta. Ono zbog čega je postao najkorišteniji standard ove najraširenije svjetske mreže su njegove mogućnosti istovremenog prikazivanja teksta, slike, audio i video dokumenata.
Do pojave WWW-a Internet je bio relativno težak za uporabu za prosječnog korisnika. Iako je posjedovao mnogo korisnih funkcija poput slanja elektroničkih poruka (e-mail) ili novinskih grupa (usenet) programi koji su to omogućavali bili su presloženi za običnog korisnika te su se Internetom koristili uglavnom znanstvenici za razmjenu iskustava te istinski zaljubljenici u računala. Čak i kada se pojavio WWW, 1991. godine, nije bilo browsera koji bi iskoristio sve njegove prednosti. Drugim riječima, u najranijim browserima Web je izgledao jednako dosadan kao i neki stariji protokoli. Tek sa pojavom prvih grafičkih browsera koji su mogli prikazivati sliku i tekst zajedno počela je era WWW-a. Web je tako 1995. godine postao najupotrebljavaniji servis Interneta te najvažniji razlog njegove današnje ekspanzije. Kada danas čujete za Internet na televiziji ili pročitate nešto o njemu u vašem omiljenom listu 90% su šanse da se govori upravo o WWW-u.
Kada je Tim Barners Lee prvi puta osmislio svoj prijedlog za pokretanje WWW-a, Web se zbog nekoliko važnih elemenata razlikovao od dotada postojećih Internet servisa. Novosti koje je donijela koncepcija Weba bile su HTTP protokol, HTML jezika, te URL-a. HTTP protokol određuje način na koji se informacije pozivaju ili šalju preko WWW-a. HTML jezik nije pravi računalni jezik već određuje način prikazivanja (kombiniranja) teksta, slike, audio i video ulomaka u dokumentima koji su dostupni preko WWW-a. URL određuje način pristupa nekoj stranici na WWW-u, a upotrebljava se u svim WWW browserima.

World Wide Web - što je to?


Mogli bismo reći da je World Wide Web grafički hipertekstualni način korištenja Interneta koji koristi HTTP protokol za prenošenje WWW stranica i drugih podataka preko Interneta (sa servera do korisnikova računala).
Web stranice pisane su u HTML (Hypertext Markup Language) jeziku. Za ovaj način korištenja Interneta korisnik mora koristiti WWW browser.

Browseri


Browseri su posebni program koji omogućuje korisniku Interneta pregledavanje stranica pisanih u HTML jeziku ( npr. ranije spomenuti Internet Explorer). Upravo o browseru ovisi kvaliteta prikaza i funkcionalnosti stranica pisanih u HTML jeziku. Štoviše rast broj korisnika WWW-a, ali i Interneta počeo se značajno povećavati tek sa pojavom browsera koji su mogli kombinirati tekst i sliku, a kasnije i zvuk, video itd...
Bitne razlike po kojima se Web razlikuje od ostalih načina korištenja Interneta je to što omogućava hipertekstualne veze između dokumenata, te što omogućuje kombinirano prikazivanje teksta, slika, zvuka i videa.

Razlozi nastanka WWW-a


Kako bismo objasnili razloge nastanka Weba potrebno je vratiti se na same početke nastajanja Interneta. U ranim sedamdesetim godinama postojalo je mnoštvo različitih kompjutorskih platformi te stoga i mnoštvo međusobno neuskladivih "standarda". Bio je to kaos za kojega je s pojavom Interneta bilo potrebno napisati nova pravila. Rani Internet najavljivao je mogućnosti međusobna povezivanja raznih računalnih platformi. Pravila po kojima su se ta povezivanja izvodila nazivamo Internet standardi ili Internet protokoli, a oni predstavljaju svojevrsni jezik Interneta koji određuje na koji način računala spojena na Internet međusobno komuniciraju. Jedan od najranijih standarda Interneta bio je NCP (Network Control Protocol), a ostao je u funkciji do 1983. godine kada ga zamjenjuje puno bolji TCP/IP (Transmision Control Protocol/Internet Protocol) koji se koristi još i danas. U vrijeme kada je NCP protokol izumljen na Internet su bila priključena samo superračunala, a pojam osobno računalo (PC) ulazi u informatički rječnik tek nekoliko godina kasnije. Kada se pojavio TCP/IP protokol postojale su ozbiljne sumnje da je presložen za rad na osobnim računalima. Na našu sreću ta teorija je ubrzo opovrgnuta što pak dovodi do ubrzanog širenja Interneta osamdesetih, a posebice devedesetih godina ovog stoljeća.
Da bi uopće nastao WWW postojao je niz preduvjeta koji su trebali biti ispunjeni. Tako neki standardni elementi na kojima je Web baziran imaju dugogodišnju povijest razvoja. U osnovi postoje dvije linije koje treba slijediti da bi se uopće shvatilo kako je Web postao moguć. Prva od njih je povijest razvoja Hiperteksta (Hypertext) tj. HTML-a, a druga je razvoj Internet protokola koji su uopće omogućili Internet, a time i WWW. U osnovi postoje tri elementa koja čine osnovu Weba, a koja su bila novost kada je 1990 Tim Barners Lee osmislio Web. To su HTML jezik, HTTP protokol, te URL.

HTML jezik


HTML nije pravi programski jezik poput Pascala, Visual Basica ili C ++, već je zamišljen kao standardni sustav namijenjen opisivanju sadržaja i strukture WWW stranica. On zapravo definira kako će se slika ili bilo koji drugi objekt na Web stranici postaviti u odnosu na tekst.
HTML je, zapravo, pojednostavljena inačica SGML (Standard Generalized Markup Language). HTML je napisan u ASCII formatu što mu je velika prednost s obzirom na to da ovaj format mogu čitati gotovo sve računalne platforme. Dokument napisan u HTML jeziku obično se naziva HTML ili Web stranica. Ovakve stranice izrađuju se kada se bilo kakav dokument (tekstovi, slike, glazba, filmovi) žele objaviti na Webu. Same stranice izrađuju se umetanjem HTML tagova koji definiraju položaj i izgled teksta, slika, tablica i drugih objekata koje može koristiti Web stranica. Tagovi se uglavnom rabe po principu da postoji početni i završni tag. Tako npr. <html> određuje početak HTML stranice, a </html> određuje završetak stranice. Svi ostali tagovi te tekstovi postavljaju se između ova dva taga ili ih browser neće prikazati.
Osim HTML tagova stranica može sadržavati Javascript, Java i Active X elemente. Ovi elementi proširuju mogućnosti HTML jezika, a u upotrebi su tek zadnjih nekoliko godina.
Početna verzija HTML jezika bila je HTML 1.0, a raznim nadograđivanjima i poboljšavanjima došlo se i do trenutačne verzije HTML 4.0. Treba napomenuti da je W3C prihvatio XML (Extended Markup Language) jezik koji bi trebao biti nasljednik HTML jezika, a odlikovao bi se značajno većim mogućnostima. XML jezik nastao je kao jedan od rijetkih zajedničkih projekata tvrtki Netscape i Microsoft.
Upravo ove dvije tvrtke započele su tzv. rat browsera. Naime Netscape je sa svojim Navigatorom imao najbolji browser na tržištu kada je Microsoft izdao svoju prvu verziju Internet Explorera ugrađenog u Windows 95 operativni sustav. Isprva Microsoft nije ulagao previše novca u Internet, ali je nakon velikog buma Weba krenuo u velika ulaganja kako bi poboljšao svoj browser. Pritom je ušao u utrku sa Netscapeom pa su obje tvrtke u svoje browsere uključivali neke nove elemente koje nisu podržavale standardne specifikacije HTML-a. S jedne strane to je bilo dobro za korisnike jer je Microsoft svoj browser za razliku od Netscapea dijelio besplatno, a s druge strane loše za Web jer se ponekad dešavalo da stranice izrađene za jedan browser ne prikazuju dobro u drugom. To je naravno povlačilo pitanje kako izraditi svoju Web stranicu. Danas je sve više - manje podređeno Internet Exploreru.
Osim toga mnogi su se pitali da li Microsoft želi monopolizirati tržište te nakon što uništi svog suparnika početi naplaćivati svoj browser. Na kraju je Netscape suočen sa financijskim gubicima morao popustiti te je početkom 1998. godine dopustio besplatno korištenje svog browsera. Istovremeno je i Microsoft počeo djelomično naplaćivati korištenje Internet Explorera prisiljen na to sudskom odlukom. Iz ovog slučaja mogu se izvući brojne pouke, ali je sasvim sigurno samo to da su korisnici ovdje ipak najviše profitirali.

Povijest hiperteksta


Hipertekst bismo pojednostavljeno mogli definirati kao: bilo koji dio teksta koji nas dodirom miša po tom dijelu teksta dovodi do neke druge stranice. Hipertekst je danas u osnovi svakog modernog operativnog sustava.
Kako HTML ne bi nikad postojao bez hiperteksta mogli bismo reći da je povijest hiperteksta zapravo povijest HTML-a. Još 1945. prvi put se javlja ideja koja sadrži neka načela hiperteksta. Te je godine Vannevar Bush, znanstveni suradnik predsjednika SAD-a Roosavelta predložio Memex - konceptualni stroj koji bi imao mogućnost pohranjivanja velikih količina podataka u kojima bi korisnici imali mogućnost stvaranja informacijskih tragova (link-ova) koji bi međusobno povezivali dokumente/podatke. Ta ideja o link-ovima usporediva je sa današnjim hipertekstom.
No, riječ hipertekst prvi upotrebljava Ted Nelson 1965. godine. Andy van Dam sa suradnicima još 1967. godine izgrađuje Hypertext Editing System, a Ted Nelson 1981. godine započinje projekt Xanadu. Xanadu je trebala biti centralizirana baza podataka, povezana hipertekstulanim vezama koja bi sadržavala sve informacije ikad objavljene, a čije bi se korištenje plaćalo. Iako ova ideja nikad nije ostvarena (Nelson još radi na njoj u Japanu) bila je velika inspiracija Timu Barnersu Leeu. On je radio na idejama koje su uključivale hipertekst još od ranih osamdesetih pod utjecajem Ted Nelsonovog Xanadu-a. Tako je od Lipnja do Prosinca 1980. godine napisao program Enquire koji je koristio za sređivanje vlastitih bilješki, a koji je koristio neke od mogućnosti hiperteksta te se mogao pokrenuti na više računalnih platformi.
No, hipertekst svoju pravu promociju doživljava tek sa pojavom World Wide Weba. Tim B. L. upotrebljava hipertekst kao osnovu WWW-a nazivajući svoju verziju hiperteksta HTML jezikom.


HTTP protokol


Hypertext Transfer Protocol je komunikacijski protokol koji se koristi za prijenos HTML dokumenata preko Interneta. Drugim riječima ovo je protokol na kojemu se zasniva WWW. Dok HTML jezik omogućuje istodobno prikazivanje teksta i slike HTTP protokol se brine kako će te slike i tekst biti prenošeni preko Interneta. Za dopremu željene informacije do klijenta, HTTP slijedi jednostavan četverodijelni postupak:
Klijent uspostavlja vezu sa serverom
Klijent šalje serveru zahtjev za određenim dokumentom
Server vraća odgovor klijentu
Server ili klijent prekida vezu
HTTP protokol ne pamti informacije iz prijašnjih veza, radi bržeg odaziva sustava.Veza između klijenta i servera prekida se odmah po izvršenju klijentova zahtjeva. Uvijek kada želim dobiti neki dokument ponovo se uspostavlja veza sa poslužiteljem ( zato duže čekamo dokument koji sadrži slike, jer se za svaku od njih veza mora ponovo uspostaviti). Noviji browseri omogućuju otvaranje više veza istovremeno i paralelnu obradu podataka. Slabost je u smanjenoj brzini što se rješava novim tehnološkim pristupima ( npr. ISDN). Kao i HTML jezik te URL ideja je koja pripada Timu Barnersu Leeu.
S obzirom da je osnova Weba HTTP je najkorišteniji protokol današnjice i to od 1995. kada je po obimu prometa pretekao FTP protokol.
Počeo je sa verzijom HTTP 0.9, a zadnja je verzija HTTP 1.1.

URL


Uniform Resource Locator još je jedan važan element Weba. To je sustav adresiranja koji se koristi u WWW browserima. Pomoću URL-a može se pozvati svaki dostupan dokument ne samo na Webu već i općenito na Internetu. Pojam URL adrese je ustvari vrlo jednostavan. Ona se sastoji od imena protokola koji se želi koristit, imena servera kojem se želi pristupiti te od točnog mjesta (direktorija) na serveru na kojem se nalazi dokument kojem želite pristupiti.
S obzirom da se može odabrati protokol koji želimo to znači da se preko Web browsera može pristupiti i FTP, GOPHER ili NEWS, a ne samo Web serverima. Kako je Web ipak najčešći protokol današnjice, a za njega su i napisani browseri uobičajeniji URL prefiks koji se koristi je dakako http.
U browser se URL upisuje u slijedećem obliku: Morate se registrovati da bi ste mogli da vidite link. Registrujte se ili Ulogujte se. Pritom je http protokol koji se koristi, Morate se registrovati da bi ste mogli da vidite link. Registrujte se ili Ulogujte se je ime servera koji se poziva, a neki_direktorij je bilo koji direktorij na ovom serveru, pri čemu je dokument.html bilo koji dokument koji želimo pozvati.
URL-ove općenito možemo podijeliti na potpune, nepotpune te na relativne. Primjer potpunog URL-a naveden je gore, a relativni URL-ovi su oni koje u browser unosite bez prefiksa http://. Pritom browser pretpostavlja da želite koristiti upravo HTTP protokol. Relativni URL-ovi su ustvari nepotpuni URL-ovi koje koriste osobe koje izrađuju stranice za Web. Pritom oni ne moraju navoditi punu stazu (path) do dokumenta koji se želi pozvati već se koriste relativnim odnosom između stranice u kojoj se nalazi sama veza u odnosu prema dokumentu koji se želi pozvati - npr. <a href=" ../index.html" >.
Mogućnost da se pomoću WWW browsera pristupa FTP, GOPHER, NNTP i drugim serverima još je jedna od mogućnosti koja razdvaja Web od ostalih servisa na Internetu te ga time ističe kao logično sredstvo za ujedinjenje svih mogućnosti Interneta.
Kao i HTTP i HTML, i URL je izumio Tim Barners Lee.

Povijest World Wide Weba


1989


Uslijed sve veće raširenosti Interneta počela se krajem osamdesetih javljati potreba za boljim načinima povezivanja znanstvenih institucija. Tako je Tim Barners Lee 1989. godine izložio prijedlog za stvaranje mrežnog Hypertekst sustava unutar CERN-a. Neovisno o njegovu radu Robert Cailliau predlaže hypertekstualni projekt za rukovanje dokumentima unutar istog laboratorija.

1990


Već slijedeće godine ova dva znanstvenika izlažu zajednički prijedlog upravi laboratorija, a odlučuju ga nazvati World Wide Web. Zanimljivo je da su alternative za ovo ime bile “Information Mesh”, “Mine of Information” i “Information Mine”. Zamislite kakve bi usporedbe bile danas rađene da je izabrano ime Information Mesh.
Što je trebalo biti novo:
WWW bi trebao unijeti sliku, zvuk i video u dotad samo tekstualni Internet.
Već iste godine Tim Barners Lee programira WYSIWYG browser/editor na NeXTStep računalu. Kako je ovo računalo bilo poprilično rijetko na Internetu bilo je potrebno prilagoditi ovaj browser/editor za ostala računala. Time su se izgubila neka prvotna svojstva kao što je on-line uređivanje stranica zbog čega su današnji browseri više-manje pasivni te imaju samo mogućnost primanja dokumenata, a sami dokumenti (HTML stranice) se izrađuju ili ručno ili u posebnim HTML editorima. Osim toga prvotni WWW browser prilagođen za ostala računala (Line-Mode Browser) nije omogućavao većinu prednosti HTTP protokola nad ostalim protokolima te je WWW izgledao sličan dotadašnjim protokolima tj. mogao je prikazivati samo tekst.

1992


CERN omogućava besplatni download prvog Line-Mode Browsera preko anonimnog FTP servera u siječnju.
Unatoč nezgrapnom izgledu WWW-a prvi WWW serveri se otvaraju. Tako prvi WWW server u SAD-u postaje SLAC (Stanford Linear Accelerator Center) iz Kalifornije, koji nudi velike baze podataka koje sadrže dokumente vezane uz Fiziku, a povezane Hypertekst vezama.
krajem 1992. godine u svijetu je bilo 50 WWW servera.

1993


Iako se povećava interes za WWW koji raste postotkom od preko 300% godišnje interes za GOPHER protokol još je veći te ovaj raste postotkom od preko 900%. Iako ovaj protokol nema Hypertekst veze lakši je za instalaciju te je za to vrijeme bio prihvatljiviji Internet zajednici. Upravo taj slučaj možemo uzeti kao dobar primjer brzog razvoja informatičkih tehnologija, jer većina današnjih "surfera" ne zna za ovaj protokol iako je do prije par godina bio jedan od najpopularnijih na Internetu.

Veljača

Marc Andreessen i Eric Bina iz NCSA (National Center for Supercomputing Applications, Illinois) pišu Mosaic - prvi browser koji ima mogućnost prikazivanja slika. Naravno, to izaziva eksploziju širenja WWW u SAD-u. Prvi Mosaic browser bio je napisan za X-windowse pod UNIX operativnim sustavom. Podsjetimo se da je UNIX OS (UUCP) imao od sedamdesetih godina ugrađen TCP/IP protokol koji se koristi za međusobnu komunikaciju računala koja rade pod ovim OS-om. Upravo ta činjenica, da UNIX ima integriran Internet Protokol činila ga je dugo godina najboljim OS-om za korištenje Interneta. Tako su na Internetu dugo godina najrašireniji bili strojevi sa UNIX-om (još su i danas). To je ujedno i razlog što je prvi Mosaic bio napisan za UNIX:
u to doba WWW promet bilježi tek 0,1% prometa Interneta (NSF backbone)
 
Lipanj

CERN izdaje software za WWW server koji sadrži osnovne metode zaštite poput autorizacije pristupa.

Rujan

NCSA objavljuje Mosaic za sve uobičajene platforme (X, PC/Windows i Macintosh. ). WWW promet bilježi 1% sveukupnog Internet prometa
Krajem godine postoji 250 srevera.

1994


Ožujak

Marc Andressen i Jim Clark osnivaju Mosaic Communications Corp. koja kasnije mijenja ime u Netscape. Ova tvrtka mudro zapošljava najbolje mlade programere WWW-a na svijetu u svrhu stvaranja softwarea za WWW servere i browsere što joj još i danas zadržava prvo mjesto na browserskom tržištu (oko 60%)

Svibanj

održava se prva WWW konferencija tzv. "Woodstock Web-a". Ova konferencija održala se u CERN-u u Ženevi, a okupila je više od 600 entuzijasta od kojih je samo 400 moglo biti službeno primljeno. Ova konferencija se pokazala vrlo uspješnom te je donijeto nekoliko važnih odluka za budući razvoj WWW-a. Tako se u kolovozu osniva IW3C2 (International WWW Conference Committee) koji se brine kako za održavanje budućih svjetskih WWW konferencija tako i za organiziranje regionalnih WWW servera. S uspjehom Weba postalo je jasno da CERN ne može sam financirati ovako veliki projekt te se predlaže program financiranja koji podupire Europska komisija. Između ostalog na ovoj je konferenciji rođen VRML.

Listopad

održava se druga WWW konfernecija u Chicagu (Mosaic and the Web), a organizira je NCSA. Ova konferencija privlači sada već 1800 znatiželjnika što je opet previše da bi svi bili primljeni.

Prosinac

Još u Rujnu ove godine Tim Barners Lee i LCS ( Laboratory for Computer Science) Massachusettsova Tehnološkog Instituta (MIT) osnivaju W3C ( World Wide Web Consortium). Ova organizacija je od iznimnog značenja za razvoj današnjeg WWW-a. Stvorena je kako bi pružila središnje mjesto za dogovor o protokolima, aplikacijama i jezicima WWW. Nastala je upravo zbog rasta WWW protokola što je prijetilo sve većom fragmentacijom Weba. Kako se nove ideje nisu mogle zaustaviti trebalo ih je na neki način standardizirati, a upravo se za to brine W3C. Danas W3C čine tri matične institucije: 1) MIT-ov Laboratorij za Kompjutorsku znanost 2) INRIA iz Francuske te 3) Sveučilište Keio iz Japana te preko 200 tvrtaka i akademskih organizacija. Članovi W3C-a ne mogu biti pojedinci već samo tvrtke koje plaćaju godišnju članarinu u ovoj instituciji, a koje su vezane uz razvoj Web protokola. Prednosti članstva u ovakvoj organizaciji su očigledne: 1) uvid u mišljenje ostalih članova (često konkurencije) o raznim aspektima budućnosti Weba 2) napredne informacije o protokolima i koji će na tržište doći tek za nekoliko godina, a koje daju tržišnu prednost tvrtkama koje imaju uvid u njih 3) W3C je neutralno sastajalište na kojem se mogu dogovoriti mnoge stvari čiji bi dogovor u uobičajenim tržišnim uvjetima trajao znatno duže i bio mnogo teži. Opseg djelatnosti W3C je širok pa ga tako možemo podijeliti na 1) Korisničko sučelje (User Interface) - u okviru ove djelatnosti W3C se brine za razvoj Hyperteksta (HTML), CSS-a (Cascading Style Sheets), Grafiku i 3D (VRML, PNG) i dakako Internacionalizaciju Weba 2) Tehnologija i Društvo - u okviru ove djelatnosti W3C se brine za Sigurnost, zaštitu autorskih prava, Privatnost 3) Arhitektura - radi se o HTTP protokolu i njegovu poboljšavanju, te o razvoju ostalih protokola Weba kao što su za prijenos zvuka ili videa. Prvi sastanak ove organizacije održava se u Prosincu ove godine, a na njenom je čelu Tim Barners Lee.
krajem 1994 godine Tim Barners Lee napušta CERN i odlazi u MIT s obzirom da CERN nema daljnjih sredstava za rad na WWW protokolima - njegovo mjesto preuzima INRIA (Institut National de Recherche en Informatique et en Automatique) iz Francuske koji su CERN i Europska komisija zajedno pozvali da nastavi Europsku ulogu u razvoju Weba (Siječanj 1995)
krajem godine postoji 2500 servera

1995


Sun Microsystems objavljuje prvi Java browser - Hot Java, ujedno predstavljajući time programski jezik JAVA. Programi pisani u ovom jeziku "navodno" imaju sposobnost izvršavanja na svim računalnim platformama (PC, Mac, Amiga...) te time drastično mijenjaju značenje WWW-a omogućavajući mu da teorijski u budućnosti postane univerzalni operativni sustav. Naravno ovoj se koncepciji suprotstavljaju neke softwarske tvrtke koje su se specijalizirale za razvoj softwarea uz određene platforme (npr. Microsoft). Budućnost Java jezika je neizvjesna iz više razloga. Jedan od njih je i taj što se Sun Microsystems optužuje za monopolizaciju ovog jezika jer je traži da se Java proglasi ISO standardom što bi značilo da bi ovaj jezik kontrolirao isključivo Sun Microsystems. Tome se suprotstavlja čitav niz tvrtki koje žele i same sudjelovati u razvoju ovog jezika. No, zapitajmo se zašto se Microsoft suprotstavlja koncepciji Jave? To je zato jer kada bi svi programi bili pisani u Javi tada ne bi bilo potrebno posjedovati OS Windows XX što bi Microsoft lišilo njegovog glavnog markentiškog aduta.

Travanj

organizira se treća WWW konferencija u Darmstadtu ("Tools and Applications") od strane FhG-a (Fraunhofer Gesellschaft). Također dolazi do organiziranja brojnih regionalnih WWW konferencija (Portugal, Australija) što je još jedan cilj IW3C2-a.
Lipanj

Kako pojedinci nemaju mogućnosti postati članovima W3C dolazi do osnivanja Web Društva (Web Society) u Grazu.
u jednom trenutku registrira se preko 700 WWW servera dnevno, a nekoliko velikih Europskih tvrtki priključuje se W3C-u. Tako se organizira dan posvećen W3C djelatnostima u Europi. Ovaj skup organizira INRIA u Parizu, a prisustvuje mu preko 1300 ljudi.





World Wide Web i Europa


Kao što smo već utvrdili World Wide Web je nastao u CERN-u, dakle jednom Europskom laboratoriju. Kada je CERN priključen na Internet ubrzo je postao najveći server u Europi, a to je svakako pogodovalo razvoju Weba. Štoviše Tim Barners Lee smatra da bi Web nastao mnogo ranije da je CERN prije bio priključen na Internet.
To što je nastao u Europi te što su njegovi tvorci bili jedan Englez (Tim Barners Lee) i jedan Francuz (Robert Cailliau) svakako nije pomoglo širenju Weba. Iako su se prvi WWW programi pojavili još 1991. on postaje najupotrebljavaniji servis Interneta tek 1995. Razlog njegova početnog sporog širenja djelomice leži upravo u tome što je izumljen u Europi dok se većina Internet servera i korisnika nalazila u SAD-u. Isprva je Amerikancima bilo teško prihvatiti ovu europsku novotariju no shvativši njegove mogućnosti američki ih je kontinent ubrzo uvelike počeo iskorištavati. Tako je ovaj kontinent u kratko vrijeme postao okosnica World Wide Weba te se upravo na američkim serverima nalazi najveći dio Web stranica (trenutni odnos je 50:50 - SAD : Svijet).
S druge strane Europa je ostala, kao i mnogo puta ranije, podijeljena pred ovim pitanjem pa je WWW pratio sudbinu Interneta u Europi. Tako je broj servera u Europi još uvijek relativno malen, a veze između njih su očajno spore. I sam je CERN, odustao od daljnjeg razvoja Weba zbog nedovoljnih sredstava. Europsko sudjelovanje u Webu nastavila je INRIA ulaženjem u W3C no vodeću ulogu preuzeo je MIT na koji je otišao i Tim Barners Lee. I unatoč tome što i Europski parlament financijski podržava INRIA-u stiče se dojam da se Europa još jednom uplašila svog vlastitog proizvoda te njegov ključ predala u tuđe ruke. Razlozi za to su mnogi, no podijeljenost Europe i Europske Unije unutar Europe često su bili razlozi za odustajanje od mnogih značajnih projekata.
Svima je jasno da Europa uvelike zaostaje za SAD-om na području Informacijskih tehnologija što se naravno odražava i na Internet i WWW. Razlozi tome su dakako raznovrsni. Najveći uzrok ovoga problema su svakako brojne jezične, kulturne te granične barijere koje su još uvijek jake u Europi. S druge strane SAD-u nema tih problema. U SAD-u ne postoje ni granice ni jezične barijere. Tako je mnogo lakše financijski profitirati prodajući npr. knjige preko Interneta u SAD-u nego u Europi. Također u Europi još uvijek nailazimo na snažan monopol nacionalnih telekomunikacijskih kompanija. Njima često nije u cilju razvoj Interneta pa mu stoga vrlo učinkovito, ali nevidljivo onemogućuju razvoj. Iako ove kompanije sve više gube svoj monopolistički položaj one su još uvijek vrlo snažne te sve dok one same ne uvide svoju korist u Internetu neće biti pravog razvoja Interneta i WWW-a u Europi.
Naravno Europa na Web gleda i kroz prijetnju Engleskog jezika kojeg mnoge Europske države smatraju ozbiljnom prijetnjom za vlastite kulture. Tako je čitav niz zemalja donio zakone koji zakonski rješavaju ovo pitanje, a potencijalno su opasni za razvoj Interneta u cijeloj Europi (npr. Francuska).
No, unatoč još uvijek jakom konzervativizmu prema novim idejama, nacionalnim telekomunikacijskim monopolima te prijetnji kulturne degradacije Web u Europi je razvijeniji no ikad. Iako Europa hardwerski uvelike zaostaje za SAD-om, pa i ostatkom Informatičkog svijeta ona je aktivni dio svjetske WWW zajednice te se sa svojim najjačim potencijalom, stručnjacima, uspješno uključuje u svjetsku Web zajednicu.