Autor Tema: HIV  (Pročitano 2991 puta)

Marnjavur

  • Global Moderator
  • Jr. Member
  • *****
HIV
« poslato: Jun 18, 2013, 10:38:47 posle podne »
VIRUSI I HIV
Virusi su najnajjednostavn oblik života. Na površini ne većoj od glave pribadače mogu se smjestiti milijuni virusa. Virusi uzrokuju mnoge bolesti, primjerice zaušnjake, ospice, prehlade i gripe. Jezgru tipičnog virusa čini DNK - deoksiribonukleinska kiselina. Ona određuje građu gena virusa - kemijskih kodova na temelju kojih se stvaraju drugi jednaki virusi. Jezgra DNK je obavijena raznovrsnim molekulama bjelančevina, koje nalikuju na mozaik. Pa ipak, virus se ne može umnožavati sam od sebe; za to mu je potrebna živa stanica, npr. neka stanica ljudskog tijela koja će mu poslužiti kao domaćin. Virus ulazi u stanicu-domaćina, svoje vlastite gene dodaje genima stanice te otima kemijski mehanizam stanice kako bi napravio na stotine ili čak tisuće kopija samoga sebe. Ovi virusi zatim ubijaju stanicu-domaćina, ulaze u novu stanicu, i tako redom.
HIV je neobičan virus po tome što spada u skupinu virusa nazvanih retrovirusi. Oni u svojoj jezgri nemaju DNK. Umjesto toga sadrže RNK, tj. ribonukleinsku kiselinu. Unutar stanice-domaćina RNK se najprije pretvara u DNK, a potom se ta DNK koristi kao kod za izgradnju daljnjih virusa. Ako ga usporedimo s drugim virusima, HIV se relativno teško prenosi. Ne može dugo preživjeti izvan tijela, podalje od topline i tekućina, pa se stoga ne može širiti zrakom. U normalnim okolnostima HIV se ne prenosi kašljem, kihanjem, niti ga mogu prenositi insekti kao što su muhe i komarci, a ne može se širiti ni zajedničkom uporabom ručnika, jedaćeg ili drugih kućanskih pribora.

PRIJENOS HIV-a
Postoje tri glavna načina prenošenja HIVa, a svaki uključuje razmjenu krvi ili tjelesnih tekućina. Ljudi se mogu zaraziti ovim virusom kada krv ili tjelesna tekućina zaražene osobe dođe u kontakt s njihovom krvlju ili tjelesnim tekućinama u njihovom tijelu.
Dakle, jedan način prenošenja HIVa je spolni kontakt. To uključuje heteroseksualni i homoseksualni spolni odnos, oralni i analni seks. Najčešći način prenošenja virusa je putem tjelesnih tekućina.
Drugi način širenja HIVa je kada se on prenosi sa zaražene majke na njeno nerođeno dijete. Virus može ući u krv djeteta prije njegova rođenja, još dok se razvija u majčinoj utrobi, ili za vrijeme porođaja.
Treći način zaraze HIVom je putem krvi ili krvnih derivata, obično putem injekcije. Najčešće se radi o ovisnicima koji zajedničko koriste igle, šprice i pribor. Dok se dobrovoljni davatelji krvi još nisu testirali na HIV, neki su se ljudi zarazili primajući zaraženu krv. Danas se krv dobrovoljnih davatelja temeljito provjerava kako bi se širenje HIVa putem transfuzije spriječilo.

DJELOVANJE HIVa U LJUDSKOM TIJELU
HIV napada određene vrste bijelih krvnih stanica koje su dio imunološkog sustava ljudskog tijela. Kad imunološki sustav počne slabiti, bijele krvne stanice više ne mogu obavljati svoju zadaću obrane od bolesti i njihovih uzročnika. Mikroorganizmi koji bi inače brzo bili odstranjeni iz tijela, sada preuzimaju vlast i umnožavaju se. Bolesti i simptome AIDSa ne uzrokuje sam HIV, kao što je inače slučaj s ostalim virusnim bolestima; umjesto toga, bolesti i simptomi se razvijaju zbog toga što se gubi imunološka otpornost organizma koji više nije u stanju braniti se protiv infekcija.
HIV je neobičan virus i zbog toga što se njegovi glavni učinci  neko vrijeme uopće ne uočavaju-obični prođe pet do deset godina od ulaska virusa u tijelo. Npr., kad se neka osoba zarazi HIVom, ovaj se virus počne ubrzano umnožavati. Može ga se naći u krvi i tekućinama koje protiču mozgom i kralježničnom moždinom. Međutim, u ovoj fazi ta osoba naizgled nije bolesna ili će imati simptome poput lagane gripe-šmrcat će, imat će povišenu temperaturu, svrbež po koži, natečene žlijezde ispod pazuha ili česte glavobolje. Ovi će se simptomi pripisivati  prehladi ili “nekom virusu koji upravo vlada”. Ovi simptomi, zajedno s visokom razinom HIVa u tijelu, obično nestaju nakon nekoliko tjedana. Osoba se zatim dobro osjeća. Virus je još uvijek prisutan u tijelu, ali ne pokazuje nikakve simptome. U ovom razdoblju zaražena osoba može i ne znajući prenijeti virus drugoj osobi. Na kraju, možda čak i mnogo godina kasnije, HIV će prouzročiti teško i nepovratno oštećenje imuniteta. Tada nastupa AIDS.

ŠTO HIV ČINI ORGANIZMU
Poznato je da virus napada nekoliko različitih vrsta stanica u ljudskom tijelu- Među njima se nalaze i bijele krvne stanice, koje se zovu pomoćnički limfociti T4, kao i ostale stanice imunološkog sustava koje inače sudjeluju u obrani organizma od virusa, bakterija i drugih mikroorganizama. Kad bilo koji uzročnik uđe u ljudsko tijelo, imunološki sustav u pravilu stvara specijalne molekule, nazvane protutijela, koje će se boriti protiv mikroorganizama. Protutijela se zadržavaju u krvi i tjelesnim tekućinama, hvataju mikroorganizme ili ih na neki drugi način onesposobljavaju i onemogućuju njihovo djelovanje. Do određene mjere isto se događa i kada HIV uđe u tijelo. U ovoj fazi testiranje krvi i njezinih derivata može pokazati je li osoba zaražena HIVom. Test ne otkriva sam virus, već prisutnost protutijela za taj virus u ljudskom organizmu. Ako protutijela postoje, kaže se da je test pozitivan (odatle naziv HIV pozitivan), što znači da u organizmu postoje virusi. Jedan od najranijih znakova infekcije HIVom je bezbolno povećanje limfnih čvorova. Limfni čvorovi na vratu, pod pazuhom i na preponama postaju natečeni i mekani. Ova faza razvoja HIV infekcije naziva se  PGL (Persistent Generalized Lymphadenopathy), perzistirajuća generalizirana limfadenopatija. To znači da se sustav počeo boriti.

BOLESTI  AIDSa
Kod nekih ljudi dolazi do postupnog razvoja raznih bolesti, a kod nekih se to događa u svega par godina. Može doći do raznih infekcija kože i sluznica, npr. do aftoze i herpesa. Tijelo može podleći infekcijama kao što su  upala pluća i tuberkuloza, infekciji i oteklinama mozga (meningitis i encefalitis). Takve otekline (edemi) mogu prouzročiti smetenost ili psihičke probleme. Može doći do poremećaja vida, proljeva odnosno probavnih smetnji te poremećaja vezanih za grušanje krvi, kao što su prekomjerne modrice. Ostali karakteristični zdravstveni problemi su rak, npr. Kaposijev sarkom, koji stvara rane na koži. Kako protječu tjedni i mjeseci bolesnik ulazi u posljednju fazu AIDSa, kada tijelo preplavljuju najraznovrsnije bolesti.

LIJEČENJE
Budući da su i liječnici i bolesnici stekli iskustvo vezano za ovu bolest, došlo je do velikih poboljšanja u njezi bolesnika, kao i u liječenju bolesti i infekcija povezanih s AIDSom. Npr., neke vrste upale pluća koje vežemo  za AIDS možemo liječiti raznim lijekovima i antibioticima. Rane koje nastaju uslijed Karposijevog sarkoma ublažavaju se radio terapijom (radijacija ili liječenje rendgenskim zrakama). Međutim, još uvijek nema izlječenja. Ne postoji niti cjepivo kojim bi se spriječilo obolijevanje i širenje HIVa, kao što postoji cjepivo protiv dječje paralize, ospica i sličnih bolesti. Prvi lijek koji se koristio u liječenju infekcije HIVom zvao se zidovudin (prije nazvan azidotimidin ili AZT). On je u uporabi od 1987. godine, a nakon njega je otkriveno još nekoliko lijekova koji imaju slično djelovanje. radi se o lijekovima koji djeluju na virusni enzim, reverznu transkriptazu, koji je virusu neophodan da nakon ulaska u stanicu, svoj RNK pretvori u DNK. No uspjeh u liječenju navedenim lijekovima bio je relativno skroman. Međutim, od 1996. godine bilježe se prvi značajniji uspjesi u liječenju. naime pojavljuju se novi lijekovi koji koji, djelujući na virusni enzim proteaza, onemogućava umnožavanje HIVa. Također postaje jasno da je potrebno primijeniti više lijekova da virus ne postane imun. Primjetio se veliki napredak i kod nekih osoba je znatno produžen život i kod 90% ljudi je količina virusa u krvi smanjena na nemjerljivu razinu. No važno je naglasiti da je još prerano govoriti o izlječenju i da je navedeno liječenje relativno skupo.


SPREČAVANJE ŠIRENJA ZARAZE
Svatko može smanjiti rizik zaraze HIVom ako izbjegava neke visokorizične aktivnosti. To znači da  neće uzimati droge i da će se upuštati u “siguran seks”. Seks će postati sigurniji kada se koristi prezervativ i kada se smanji broj seksualnih partnera. Također je dobro znati što više o seksualnoj prošlosti partnera. HIV se nalazi i u slini, ali se smatra da se ne prenosi običnim ljubljenjem.


MJERE ZAŠTITE OD INFEKCIJE U BOLNICAMA (SAŽETAK)

1.   Uzorci, uključujući krv, krvne pripravke i druge tjelesne tekućine svih osoba, smatraju se potencijalno zaraženim.
2.   Ruke treba prati prije i poslije kontakta s bolesnicima, poslije skidanja rukavica, te ako su ruke vidljivo umrljane.
3.   Rukavice treba nositi kada postoji mogućnost kontakta s krvlju i drugim tjelesnim tekućinama, oštećenom kožom i sluznicama.
4.   Pregače, zaštitne naočale i maske treba nositi kada postoji mogućnost raspršivanja i aerosolizacije krvi i drugih tjelesnih tekućina.
5.   Oštre predmete treba upotrebljavati pažljivo i odlagati ih u neprobojne posude.
6.   Igle se nikada ne smiju dirati, savijati ili lomiti, niti se na njih smije vraćati poklopac.
7.   Na mrlje od krvi prvo treba staviti upijajući jednokratne ubruse, potom ih treba ukloniti, a onečišćenje oprati sapunicom te dezinficirati prostor s 1:10 otopinom hipoklorita (4-5% varikina); tijekom navedenih postupaka moraju se nositi rukavice.
8.   Kontaminirane predmete/aparate koji se ponovo koriste treba sterilizirati, a ako to nije moguće provesti dezinfekciju visokog stupnja.
9.   Maske i baloni za umjetnu ventilaciju trebaju biti lako dostupni tamo gdje se očekuje poduzimanje mjera kardiopulmonalne resuscitacije.
10.   Zdravstveni djelatnici s otvorenim ranama i vlažnim dermatitisom trebaju izbjegavati izravni kontakt s bolesnicima i ne bi smjeli dirati kontaminirani materijal.
11.   Bolesnike nije potrebno o posebno izolirati. Međutim, izolacija je potrebna kada postoji popratna prenosiva oportunistička infekcija (TBC pluća, itd...).


SIDA U HRVATSKOJ
Prvi slučaj side u Hrvatskoj registriran je 1986. godine, iako se još 1985. znalo da je oboljeli seropozitivan. Radilo se o hemofiličaru iz Podravske Slatine. Najvjerojatnije je da se zarazio primajući lijek inozemnog podrijetla. Oboljeli je nakon nekoliko mjeseci umro.
U Hrvatskoj od 1986. do 1996. godine zabilježeno 100 ljudi oboljelih od side. 63 bolesnika su umrla. 47% bolesnika je zadobilo infekciju homoseksualnim načinom, 39% heteroseksualnim a, 10% je infekciju dobilo koristeći drogu intravenski.
Od 1987. godine se uvodi obvezatno testiranje dobrovoljnih davatelja krvi. Do sada nije registriran niti jedan slučaj zaraze virusom HIV-a tim putem.
1990. Ministarstvo zdravstva hrvatske osniva komisiju za prevenciju sindroma stečene imunodeficijencije.
1993. komisija donosi Nacionalni program zdravstvene zaštite od side koji je prihvatio Sabor Republike Hrvatske.
1995. održana je 1. hrvatska konferencija o HIV infekciji, na kojoj su razmatrani svi značajni problemu u našoj državi.

Sve ove akcije i skupovi su jako pripomogli u preventiranju od zaraze ovom “nepobjedivom bolešću”. Ako usporedimo 1987. i 1994. vidimo da je broj oboljelih od gonoreje pao sa 740 na 119, a od sifilisa sa 76 na 16. Ovi skupovi su doveli ljude do toga da počnu ražmišljati o zaštiti za vremena spolnog odnosa i o tome s kim stupaju u odnos.

LITERATURA



The Family Medical Reference Book   Ltd. London & Sydney
Priroda (843)   Sida u Hrvatskoj (str.9-12)
Priroda (796)   Načini zaraze sidom (str.12,13)
Drvo Znanja (8)   Aids i zaraza HIVom (str.29-32)
INTERNET   WWW stranice science/biology/AIDS
Večernji list (15. kolovoz 1997.)   SIDA

ZAKLJUČAK

Sigurno je da AIDS predstavlja najveću prijetnji zdravlju širom svijeta. Procijenjeno je da je do ranih 90-tih ovog stoljeća bilo zaraženo 10 milijuna ljudi. A za 2000. godinu se procjenjuje da bi taj broj mogao doseći i 40 milijuna. Ova bolest je pogodila gotovo sve zemlje svijeta i ima vrlo visoku cijenu - izraženu u ljudskim životima i ukupnim sredstvima koja su u nju uložena.
   Trenutačno je jedino oružije protiv HIVa znanje. Znanje odakle virus dolazi i kako se širi. Budući da su znanstvenici još uvijek u potrazi za lijekom, jedino što nam preostaje je da promjenimo visokorizično ponašanje.